Slobodno vrijeme i interesi mladih

Ilišin, Vlasta and Radin, Furio (2007) Slobodno vrijeme i interesi mladih. In: Mladi: problem ili resurs. Biblioteka Znanost i društvo (23). Institut za društvena istraživanja, Zagreb, pp. 13-37. ISBN 978-953-6218-34-9

[img]
Preview
Text
Mladi.pdf

Download (1837Kb) | Preview
Official URL: http://www.idi.hr/wp-content/uploads/2014/04/Mladi...

Abstract

U istraživanju Vrijednosni sustav mladeži i društvene promjene u Hrvatskoj, provedenom 1999. godine – uz konkretne rezultate koji su već korišteni i komaparativnim analizama (Ilišin, 2005) ili će to biti u narednim poglavljima ove istraživačke studije – ostvareni su i uvidi šire naravi koji su aktualni i danas (Ilišin i Radin, 2002). Kao prvo, dobiveni su jasni indikatori da se, u usporedbi sa sredinom 1980-ih, društveni položaj mladih pogoršao, ponajprije u pogledu mogućnosti zapošljavanja, održavanja dostignute kvalitete života i širenja devijantnih oblika ponašanja. U tom se smislu tranzicijsko društvo više potvrdilo kao društvo povećanog rizika i socijalne nesigurnosti nego kao društvo novih perspektiva i šansi. Na te su izazove mladi odgovorili još izrazitijim povlačenjem u privatnost i distanciranjem od društvenog i političkog angažmana nego u socijalističkom razdoblju. Uz svijest o nesigurnoj perspektivi, ali s vjerom da će individualnim strategijama prevladati društveno zadana ograničenja, mladi su se pokazali kao pragmatična generacija koja računa više na obiteljsku nego na društvenu potporu u ostvarenju vlastitih ambicija i potencijala. Nepovoljne društvene okolnosti – potpomognute procesima demokratizacije, modernizacije i globalizacije – stimulirale su snaženje ranije već započetog procesa individualizacije životnih usmjerenja mladih. Po tome su oni bili slični svojim vršnjacima i iz drugih tranzicijskih i iz razvijenih europskih društava. No mladi u Hrvatskoj su istodobno bili izloženi utjecajima procesa retradicionalizacije koji je bio osobito djelatan u posljednjem desetljeću 20. stoljeća. Učinak tih međusobno suprotstavljenih procesa rezultirao je stanovitom polarizacijom hrvatske mladeži na modernistički i tradicionalistički orijentirane, a što je dodatno pridonijelo dezintegraciji mlade generacije. Navedeno istraživanje je još jednom potvrdilo da mladi nisu homogena društvena skupina, jer se unutar sebe znatno razlikuju po socijalnom porijeklu, stupnju zrelosti, obrazovnim postignućima i socijalizacijskim uvjetima šire naravi. Postojeće sociodemografske i sociostrukturne razlike osnova se po kojoj se mladi diferenciraju i u pogledu životnih šansi, stavova, vrijednosti i obrazaca ponašanja. U istraživanju Mladi i europski integracijski procesi provedenom 2004. godine, produbljeni su neki ranije ostvareni uvidi, ali i dobiveni novi, posebice u dimenziji odnosa mladih (i starijih) prema procesu europske integracije Hrvatske (Ilišin, 2005). Komparativna analiza političkih vrijednosti, stavova i participacije mladih pokazala da je, među njima, u petogodišnjem razdoblju poraslo prihvaćanje gotovo svih ustavnih načela (koja su već bila relativno visoko prihvaćena), kao i harmonično viđenje politike te institucionalno povjerenje, dok su nerad, Mladi u suvremenom hrvatskom društvu 27 nedisciplina i neodgovornost u većoj mjeri nego ranije percipirani kao društveni problem. Recentniji su podaci također pokazali da je među mladima poraslo opažanje obrazovnih, rodnih i dobnih nejednakosti u hrvatskom društvu, kao i pogoršanja političke zastupljenosti svih marginalnih skupina. S druge strane, oslabilo je razumijevanje sukoba i demokratskih pravila (osobito uloge opozicije), smanjilo se isticanje kriminala u pretvorbi i privatizaciji kao problema, kao i percipiranje socijalnih i vjerskih nejednakosti, oslabio je i socijalni aktivizam i politička participacija, a smanjilo se i viđenje uključivanja u podmlatke političkih stranaka i osnivanja autonomnih stranaka mladih kao oblika aktivnosti koje bi mogle pridonijeti njihovu aktivnijem sudjelovanju u društvu. Na osnovi tih rezultata zaključeno je da je riječ o promjenama koje tendencijski vode daljnjoj društvenoj, prvenstveno političkoj, (samo)pasivizaciji i marginalizaciji mladih. Navedenim su istraživanjem ustanovljene međugeneracijske razlike, koje nisu enormne, ali su indikativne. Tako je komparativna analiza stavova mladih i starijih pokazala da su mladi više od starijih iskazali povjerenje u medije, da su tolerantniji spram niza društvenih pojava i skupina koje izazivaju prijepore u hrvatskoj i europskoj javnosti te senzibilniji u pogledu nacionalnih nejednakosti. Mladi su više od starijih percipirali rat kao glavni uzrok postojećih teškoća, znatno više demonstrirali vjeru u vlastitu generaciju kao društvenu snagu koja može pokrenuti pozitivne trendove, izrazili veću spremnost za uključivanje u razne građanske akcije te više vjerovali da ih televizija i udruge mladih mogu pokrenuti za aktivno sudjelovanje u društvenim poslovima. Istodobno, mladi su manje od starijih prihvaćali vrijednosti demokratskog poretka, ali su i manje bili skloni harmoničnom shvaćanju politike, manje su se pokazali socijalno osjetljivima, iskazali su manje povjerenja u institucije vlasti, među političkim prioritetima rjeđe su isticali socioekonomske ciljeve i očuvanje tradicije, manje izabirali nemoral i kriminal u privatizaciji kao uzrok sadašnjih problema, u manjoj mjeri opažali korupciju u svim područjima društvenog života (osim školstva), manje vjerovali u pozitivan doprinos stručnjaka i poduzetnika u prevladavanju kriznih trendova, manje bili zainteresirani za politiku i manje participirali u političkim strankama te se manje uzdali u mobilizatorsku ulogu demokratskog obrazovanja, volontiranja, političkih stranaka i nevladinih udruga, kao i u doprinos obitelji i obrazovnog sustava u stimuliranju društvenog angažmana mladih. Ustanovljeno međugeneracijsko diferenciranje objašnjeno je teorijom životnih ciklusa, što znači da su te razlike uglavnom posljedica različitog ukupnog društvenog statusa i iskustava mladih i starijih. To podrazumijeva da većina mladih još nije preuzela trajne društvene uloge i da su njihova neposredna iskustva ograničena na samo neka društvena područja, među kojima politika nema istaknuto mjesto. Tome je dodana i konstatacija kako su postojeće međugeneracijske razlike posljedica i činjenice da većina starijih baštini iskustvo iz drukčijega poretka, što u određenoj mjeri formira njihov sadašnji Vlasta Ilišin, Furio Radin 28 sustav političkih vrijednosti, a koji se u nekim elementima, posebice vezanim za socijalne dimenzije, razlikuje od sustava političkih vrijednosti mladih. S druge strane, približavanju političkih stavova i vrijednosti mladih i starijih pridonijelo je i zajedničko epohalno iskustvo, odnosno život u specifičnom sociopovijesnom razdoblju. Na osnovi toga je zaključeno da odsutnost dubokih međugeneracijskih podvojenosti upućuje na to kako – unatoč radikalnim promjenama koje su nastale raspadom starog i uspostavom novog društvenog i političkog poretka – mehanizam prenošenja političkih vrijednosti sa starijih generacija na mlađe funkcionira u primjetnoj mjeri zajedno s manjkavostima koje postoje u izgrađenoj političkoj svijesti starijih. Iako se pokazalo kako mladi u Hrvatskoj nešto manje prihvaćaju tradicijske vrijednosti nego stariji, na nekim su se područjima istodobno pokazali konzervativnijima od svojih europskih vršnjaka. Na to je ukazala veća orijentiranost mladih Hrvatske na obitelj i manja tolerancija nekih pojava i skupina u suvremenom društvu. Pri tome je i socijalna participacija hrvatske mladeži bila na nižoj razini nego što je to bio slučaj s njihovim europskim vršnjacima. Odnos prema ljudskim pravima je također jedan od indikatora političkog profila mladih Hrvatske tim prije, jer je riječ o području koje je u novijoj hrvatskoj povijesti bilo jedno od najslabijih točaka u procesu demokratizacije. Rezultati istraživanja o vrednovanju pojedinačnih ljudskih prava i sloboda pokazuju da su mladi najviše prihvaćali pravo na obrazovanje, pravo na rad i osobnu sigurnost, pravo na privatnost, socijalnu zaštitu starih i ugroženih, jednakost pred zakonom, prava žena te pravo na vlasništvo. Oko trećine mladih bilo je nezadovoljno poštivanjem ljudskih prava u Hrvatskoj (kao i pet godina ranije), postotak neodlučnih je opao, a porastao je broj onih koji su smatrali da se ljudska prava u Hrvatskoj uglavnom ili potpuno poštuju. Usporedbom procjene doprinosa institucija, udruga i značajnih pojedinaca na populaciji mladih 1999. i 2004. ustanovljeno je da je potonja generacija mladih u većoj mjeri percipirala doprinos svih promatranih aktera (osim oporbe) zaštiti ljudskih prava i sloboda u Hrvatskoj. Točnije, većina je mladih za sve aktere procijenila da potpuno ili uglavnom pridonose ostvarivanju ljudskih prava u Hrvatskoj, a to se posebice odnosilo na doprinos najviših institucija vlasti. Usporedba prihvaćenosti promatranih ljudskih prava i sloboda na populaciji mladih i starijih ispitanika u Hrvatskoj pokazala je da su stariji većinu pojedinačnih ljudskih prava i sloboda prihvaćali u većoj mjeri od mladih te iskazali manju kritičnost spram postojećeg poštivanja tih prava i sloboda u Hrvatskoj, pri čemu su više vrednovali i doprinos svih promatranih aktera. Na osnovi dobivenih rezultata zaključeno je da su mladi ljudska prava i slobode visoko prihvaćali kada se o njima govori na načelnoj razini, ali da je do stanovitog nesuglasja došlo u pogledu konkretnih prava i prakse u Hrvatskoj. Mladi u suvremenom hrvatskom društvu 29 Iako je stupanj prihvaćenosti vrijednosti ljudskih prava i sloboda među mladima bio visok, pronađena su i odstupanja koja su ukazala na pojačanu potrebu za dodatnim angažiranjem pojedinih socijalizacijskih agensa, osobito obrazovnog sustava i političkih aktera. Nacionalna vezanost mladih je još jedan indikator njihovih političkih vrijednosti i stavova. Istraživanje je pokazalo da su u mladih najbolje bili zastupljeni stavovi umjerene nacionalne identifikacije, zatim oni koji označavaju otvorenost prema svijetu, dok su etnocentrične tvrdnje bile na začelju dobivene hijerarhije. Pri tome se pokazalo kako je stav koji najbolje reprezentira nacionalnu identifikaciju prvi puta u istraživanjima odnosa mladih prema naciji izbio na čelo ranga, kao što je evidentirano i da su nacionalno obojeni stavovi, kako oni umjereni, tako i oni ekstremni, 2004. godine bili zastupljeniji u odnosu na 1980-e i 1999. godinu. Takav porast nacionalne vezanosti u mladih protumačen je izraženijim egzistencijalnim problemima i većom neizvjesnošću u pogledu budućnosti, porastom razlika između bogatih i siromašnih kao i manjim povjerenjem u političko vodstvo. Po sudu istraživača, neposredno suočavanje s takvom društvenom nestabilnošću rezultira traženjem sigurnijih modela odnosa prema drugima, prema društvu u cjelini i pojedinim njegovim dijelovima, pri čemu nacija predstavlja jedno od sigurnih utočišta kao što su to obitelj i Crkva. Pri tome je indikativno da su u istom istraživanju stabilno snažni ostali i stavovi otvorenosti prema svijetu (koji su često komplementarni, a ne suprotni stavovima nacionalne identifikacije). Ispitivanje socijalne (etničke) distance prema određenim nacijama pokazalo je da su se na začelju ranga našle nacije bivše jugoslavenske federacije i Rusi, dok su se, kao nešto ispodprosječno vrednovani, na sredini ljestvice nalazili pripadnici nekih srednjoeuropskih nacija (Česi i Mađari). Stanovnici europskog zapada i jugozapada, osobito Talijani, koji su zauzeli prvu poziciju iza Hrvata, te Nijemci, pokazali su zadovoljavajuće rezultate već time što su vrednovani prosječnim ocjenama. No i stupanj socijalne bliskosti koju su mladi građani Hrvatske imali prema drugim Hrvaticama i Hrvatima uputio je na određenu dozu samokritike, jer oko jedne trećine njih nije imala osobitog afiniteta prema, uglavnom, vlastitom narodu. Stariji su se ispitanici od mladih razlikovali po tomu što su izraženije zastupali stavove na ljestvici nacionalne vezanosti, kao što su u prosjeku pokazali i veću etničku distancu. Međutim, činjenica je da su, unatoč postojanju intergeneracijskih razlika u nacionalnoj vezanosti u korist starije skupine, registrirane i intrageneracijske razlike u korist najmlađih ispitanika u uzorku mladih (od 15. do 19. godine). Fenomen veće nacionalne vezanosti pojedinca u ranijoj i staroj životnoj dobi već je dobro poznat pa se zaključuje da se ta vezanost s jedne strane pojavljuje kao izraz adolescentske tranzicijske krize, a s druge kao posljedica dugogodišnje perseveracije u doživljaju i proizvodnji (vjerojatno) negativnih iskustva s pripadnicima određenih nacija. U istraživanju odnosa mladih prema procesu europske integracije i Europskoj uniji naglasak je bio stavljen na percepciju posljedica priključivanja Hrvatske Europskoj uniji. Dobiveni rezultati pokazali su da je većina mladih i starijih u Hrvatskoj imala zapravo neutralnu sliku o EU, iako je više bilo onih s pozitivnom nego s negativnom slikom. Čak je devet desetina ispitanika početkom 2004. podržavalo integraciju Hrvatske u Uniju, među kojima je najviše bilo euroskeptika, tj. onih koji su smatrali da se od tog pridruživanja previše očekuje. Istodobno, euroentuzijasta (koji su očekivali svekolike dobrobiti od pridruživanja) i eurorealista (koji su držali da je integracija neminovna za opstanak malih zemalja) bilo je znatno manje. Što se tiče teškoća koje stoje Hrvatskoj na putu u ujedinjenu Europu ispitanici su ih podjednako adresirali i na Hrvatsku i na EU, s time da je od 1999. do 2004. godine među mladima porastao broj onih koji naglašavaju odgovornost EU, a smanjio se broj onih koji ističu odgovornost Hrvatske. Osobito je važan nalaz da su mladi očekivali znatno više pozitivne nego negativne posljedice nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. No, pri tome se pokazalo kako je, tijekom pet godina, među mladima došlo do blagog opadanja pozitivnih, a rasta negativnih očekivanja. Najveća pozitivna očekivanja registrirana su na individualnom i sociokulturnom planu, dok je opao optimizam u pogledu socioekonomskog napretka. Dapače, upravo se zbog socioekonomske nepripremljenosti Hrvatske za ulazak u razvijeno europsko okruženje očekivalo najviše negativnih posljedica. Ispitivanje percepcije očekivanog razvoja EU u narednih deset godina pokazalo je da je samo mogućnost olakšanih putovanja, rada, studiranja i života u Europi očekivala većina ispitanika, posebice mladih. Mladi su se u priličnoj mjeri pribojavali troškova integracije za Hrvatsku i pogoršanja položaja poljoprivrednika. Vezano uz bojazni od izgradnje ujedinjene Europe i Europske unije, ustanovljeno je da su se mladi u Hrvatskoj najviše bojali kraja hrvatske valute i porasta kriminala, a najmanje potencijalnog gubitka socijalnih privilegija. I mladi su i stariji naglašavali višestruke koristi od proširenja EU, zatim je slijedio pozitivan utjecaj proširenja za Hrvatsku, a nisko su vrednovani napori hrvatskih vlasti za ulazak u Uniju. Obje su se skupine ispitanika pokazale vrlo spremnima za integraciju, jer ih je više od polovine mislilo da bi četiri petine ispitanih područja društvenog, gospodarskog i političkog života trebalo biti predmetom zajedničke odluke Hrvatske i EU. Jedina područja u kojima bi, po mišljenju mladih ispitanika, Hrvatska trebala samostalno odlučivati bila su prihvaćanje izbjeglica, pravosuđe, kultura, poljoprivreda i ribarstvo te policija. Na osnovi percepcije mladih u Hrvatskoj, različite su društvene skupine bile grupirane u potencijalne gubitnike integracije (poljoprivrednici, umirovljenici, radnici, nezaposleni), potencijalne dobitnike integracije (kao što su stanovnici glavnog grada i nekih regija, te mladi, ali i svi građani Hrvatske) te sigurne dobitnike integracije koji su i najbolje pripremljeni za ulazak Hrvatske u EU (stručnjaci, pojedinci koji govore strane jezike, politička elita, menadžeri, velike tvrtke). Pokazalo se, zapravo, da su mladi procijenili kako su najveći dobitnici integracije u EU one društvene skupine koje su i u aktualnim hrvatskim okvirima u razmjerno boljem položaju, a oni čiji je položaj nezavidan i kojima bi bolja budućnost bila najpotrebnija, percipirani su kao potencijalno najmanji dobitnici. Važno je to što su mladi same sebe svrstali u potencijalne dobitnike europske integracije Hrvatske, što znači kako su smatrali da njihove postojeće sposobnosti i potencijali trebaju samo optimalne okolnosti da bi se iskazali u punoj mjeri (iako podaci o znanju stranih jezika pokazuju da ono znatno zaostaje za znanjem stranih jezika mladih u zemljama Europske unije). Također je ustanovljeno i to kako je oko tri četvrtine i mladih i starijih ispitanika bilo ponosno na činjenicu da su građani Hrvatske, dok je nešto preko polovine mladih i nešto manje starijih bilo ponosno zbog činjenice da su Europljani. Mladi su ti koji su bili nešto kritičniji spram nacionalnog identiteta i istodobno prednjačili u pozitivnom vrednovanju svog europejstva. No odgovori ispitanika na pitanje o sadržaju pojma “ građanin Europske unije” pokazali su da ni mladi ni stariji ispitanici nisu imali koherentno poimanje građanstva u EU. Ipak, pravo na rad, život i studij u bilo kojoj članici EU predstavljalo je ključne elemente shvaćanja tog građanstva za mlade ispitanike. I u mladih i u starijih ispitanika u Hrvatskoj, najmanje se važnim pokazalo opće aktivno pravo glasa, bez obzira je li riječ o izborima za Europski parlament, za nacionalna ili za lokalna predstavnička tijela. Samo je jedan od četiri ispitanika iz Hrvatske smatrao da će od hrvatskog članstva u EU imati osobne koristi, dok skoro polovina mladih i trećina starijih ispitanika o tome nije imala definirano mišljenje. Istodobno, ni mladi ni stariji nisu imali homogenu percepciju značenja EU osim u jednom slučaju – naime, natpolovičan broj ispitanika vidi EU kao način stvaranja bolje budućnosti za mlade. S druge strane, malu je potporu dobila tvrdnja da EU znači nekakvu “ europsku vladu” nadređenu nacionalnim državama koje su članice Unije. Zanimljivo je također da su mladi iskazali nizak strah od eurobirokracije, gubitka kulturalne raznolikosti i utopizma europske ideje. U pogledu spremnosti mladih za život izvan granica Hrvatske, pokazalo se kako je gotovo dvije petine njih iskazalo želju da neko vrijeme žive (i rade ili studiraju) u inozemstvu, dok je četvrtina hrvatske mladeži odgovorila da bi zauvijek otišla u neku drugu zemlju. Stariji su ispitanici, s druge strane, pokazali veću konzervativnost prema mogućem odlasku svoje djece u neku od zemalja Unije, s time da su ipak bili spremni pristati na njihovo studiranje i usavršavanje u EU. Samo je svaki sedmi ispitanik rekao kako želi da se njihova djeca trajno nastane ili cijeli radni vijek provedu u nekoj od zemalja članica Europske unije. Kada je riječ o informiranju i informiranosti općenito, rezultati istraživanja su pokazali da su mladi relativno često pratili vijesti u svim medijima, s time da su u tomu zaostajali i za starijim ispitanicima i za ispitanicima iz bivših zemalja kandidatkinja za EU. Dakako, korištenje je interneta, kao izvora informacija, ono u čemu su mladi daleko prednjačili pred starijima. Što se tiče sadržaja koje ispitanici prate u medijima, ustanovljeno je da su mladi puno više od starijih bili zainteresirani za zbivanja iz društvenog i kulturnog života, a puno manje za politički konotirane teme. Samoprocjena vlastite razine informiranosti o EU pokazala je da je nešto više od polovine mladih procijenilo kako su dobro informirani o Europskoj uniji i zbivanjima u njoj, naspram čak dvije trećine starijih koji su se smatrali dobro informiranima. Međutim, kada je riječ o općoj informiranosti glede hrvatskog približavanja toj asocijaciji, rezultati pokazuju ponešto drugačiji trend. U ovom je slučaju, manje od polovine mladih smatralo da su o tom procesu dobro informirani. Kada je riječ o temama i problemima vezanim uz EU o kojima ispitanici žele više informacija, ustanovljeno je da su mladima najzanimljivije teme bile one koje se tiču politike Unije prema mladima, obrazovanju i gospodarstvu te socijalne politike. S druge strane, pitanja vezana uz proširenje EU, kulturnu politiku, međunarodne odnose, regionalnu politiku i proračun EU mladima su bila najmanje zanimljiva. Dobiveni rezultati pokazali su da su se ispitanici o Europskoj uniji prvenstveno informirali putem masovnih medija (tisak, televizija i radio), a tek onda putem drugih oblika informiranja kao što su rasprave s najbližima, surfanje internetom, specijalizirane knjige i drugi tiskani materijali te rad nevladinih organizacija. Ispitivanje objektivnog znanja ispitanika o određenim temama vezanim uz Europsku uniju polučilo je porazne rezultate. Tako je na pitanje o tome gdje se nalazila Hrvatska u trenutku ispitivanja u procesu približavanja EU točan odgovor znala samo trećina mladih i starijih ispitanika. Drugo se postavljeno pitanje ticalo poznatosti određenih institucija Europske unije. Mladi i stariji ispitanici nisu bili previše različiti po svom (ne)znanju kada je o tom pitanju riječ: i jednima i drugima je najpoznatija institucija Europski parlament, zatim Europska komisija, zatim Vijeće ministara EU, pa Europska središnja banka, dok je za ostale institucije čulo manje od dvije petine hrvatskih ispitanika. Na osnovi prethodno citiranih rezultata istraživanja o informiranosti i znanju hrvatskih građana, i mladih i starijih, o Europskoj uniji konstatirano je da oni nisu bili toliko zainteresirani za problematiku EU, koliko bi to njena prisutnost u medijima i na političkom dnevnom redu implicirala, pri čemu je njihovo znanje o odnosima Hrvatske i EU bilo na još nižoj razini. Stoga je zaključeno da u Hrvatskoj treba provesti snažnu i sveobuhvatnu javnu kampanju usmjerenu na povećanje i informiranosti i znanja građana o Europskoj uniji i onome što ona predstavlja, kako bi u trenutku kada to dođe na dnevni red, stanovnici Hrvatske mogli donijeti argumentiranu odluku o pristupanju svoje zemlje toj zajednici europskih zemalja. Usporedba različitih podskupina mladih u pogledu njihovih političkih stavova i odnosa prema procesu europske integracije pokazala je da su najdiskriminativnija obilježja stupanj obrazovanja i socioprofesionalni status mladih, što znači stečene kompetencije i situacijske okolnosti. Znatan utjecaj ostvarile su regionalna pripadnost i stranačka identifikacija mladih, što ukazuje na regionalne specifičnosti koje svoj odraz imaju u izgradnji političkih stavova, dok je utjecaj stranačkih opredjeljenja u ispitivanom području potpuno očekivan. Primjetne diferencijacije ustanovljene su i na osnovi dobi i spola mladih, čime se i u polju političkog pokazuje važnost stupnja i tipa socijalizacije. Među svim promatranim podskupinama mladih izdvajaju se studenti, koji, kao pripadnici mlade populacije iz koje će se regrutirati budući stručnjaci – a ispitanici su upravo mlade i stručnjake označili kao sigurne dobitnike integracije Hrvatske u EU – ujedno postaju važan predmet daljnjih istraživanja. Kratak pregled rezultata koji govore o razlikama između studenata i ostalih podskupina mladih najbolje je započeti ocrtavanjem njihova političkog i demokratskog potencijala. Studenti više od ostalih mladih podupiru HNS i SDP, ali i HSP, dok su ispodprosječno pristaše HDZ-a i rjeđe su neodlučni u pogledu svojih stranačkih preferencija. Pokazalo se da više od ostalih podskupina mladih razumiju demokratska pravila, drže civilni sektor važnim subjektom u zaštiti ljudskih prava te natprosječno prihvaćaju antiglobalističke i antirasističke skupine. Istodobno, manje od ostalih iskazuju povjerenje u institucije zaštite i represije, manje su etnocentrični, a ne prihvaćaju ni nasilničke skupine. Studenti ujedno više od ostale mladeži prihvaćaju liberalizaciju bračnih i seksualnih odnosa te podupiru prava seksualnih manjina. Kada je riječ o političkim ciljevima osobito im je stalo do socioekonomskog razvoja, a ispodprosječno do očuvanja nacionalno i tradicionalno obojenih vrijednosti. Studenti znatno manje od ostalih kao probleme hrvatskog društva ističu nezaposlenost, alkoholizam i narkomaniju, ali više opažaju korupciju u sudstvu, zdravstvu, lokalnoj samoupravi i javnoj upravi. Odgovornost za aktualne probleme u Hrvatskoj natprosječno adresiraju na vladavinu HDZ-a od 1990. do 2000. godine te na nemoral novih poduzetnika i kriminal, dok rjeđe pristaju na sud da su aktualni problemi posljedica rata, a u rješavanja postojećih problema osobitu nadu polažu u stručnjake i intelektualce. Studenti iskazuju veći interes za politiku nego ostale podskupine mladih i spremniji su za sudjelovanje u formalnim političkim akcijama, a manje se slažu s tim da nikakvo političko organiziranje mladih nema smisla, kao što manje podupiru i zastupljenost hrvatske "dijaspore" u Hrvatskom saboru. O razvijenijem interesu studenata za politiku svjedoči i njihovo natprosječno praćenje društveno-političkih tema (uz kulturu i zabavu) u dnevnom tisku i na internetu. Što se tiče odnosa prema ulasku Hrvatske u EU, studenti su demonstrirali veći realizam i manji entuzijazam od ostale mladeži, pri čemu iskazuju i manje straha od gubitka nacionalnog identiteta nakon ulaska Hrvatske u EU. Studenti natprosječno svoju informiranosti o EU procjenjuju dobrom, pri čemu više od ostalih koriste i neformalne (razgovori s prijateljima i rodbinom) i formalne izvore informiranja (internet, knjige, brošure). Osobitu pozornost usmjeravaju na informacije o obrazovnoj politici u zemljama EU, a najbolje su informirani i o postojanju raznih institucija EU. Studenti su ujedno pokazali (iako tek dvije petine njih) i najveće znanje o procesu približavanja Hrvatske Europskoj uniji. Ne iznenađuje saznanje da su studenti iskazali najveću spremnost da odu u inozemstvo. Pritom im je najzanimljiviji privremeni boravak u zemljama EU zbog rada ili obrazovanja, a natprosječno su spremni i na to da dulje vrijeme žive i rade u inozemstvu. Integralni pogled na navedene rezultate sugerira da su studenti politički profiliranija i liberalnija podskupina mladih s nešto izraženijim demokratskim potencijalom i kritičkim odnosom spram realiteta te manje distancirana od politike i spremnija na političku participaciju. No istodobno oni se pokazuju kao zahtjevniji segment mlade populacije i otvoreniji spram novih izazova i iskustava. To može rezultirati njihovim masovnijim odlaskom iz zemlje, a što najnoviji podaci o odljevu mladih stručnjaka već jasno pokazuju. Svi prikazani rezultati istraživanja sažeti su u nekoliko tendencija i konstatacija šire naravi. Prvo, politička kultura mladih u Hrvatskoj je u nizu aspekata svjedočila o približavanju poželjnim demokratskim standardima – posebice u pogledu prihvaćanja temeljnih liberalno-demokratskih vrijednosti i načelne spremnosti na društveni angažman – no istodobno i o niskoj razini društvene moći i socijalnog kapitala. Pri tome su mladi bili svjesni svoje društvene i političke marginaliziranosti te prepoznali cijeli spektar mjera koje bi mogle pridonijeti tomu da zadobiju stanovitu moć i postanu aktivni građani, kako je to i poželjno u demokratskom društvu. S druge se strane pokazalo da oni nedovoljno koriste kanale socijalne i političke promocije koji su im na dispoziciji. Drugo, proces približavanja Hrvatske Europskoj uniji povezan je s različitim teškoćama koje utječu na stavove građana o važnosti ulaska Hrvatske u Uniju, a u prikazanom je istraživanju jasno detektirano da, za razliku od hrvatske političke elite, i mladi i stariji građani nisu smatrali integraciju Hrvatske u EU najvažnijim političkim ciljem. Politički prioriteti građana su bili (i ostali) znatno drugačiji, a njihova potpora projektu europske integracije varira. Pri tome se logično pretpostavlja da će se dosadašnje oscilacije u podršci ulaska Hrvatske u EU nastaviti onoliko koliko će potrajati problematična zbivanja u Europskoj uniji te teškoće u odnosima Hrvatske i EU, ali i nepovoljna gospodarska i socijalna kretanja u Hrvatskoj. Treće, međugeneracijske razlike u pogledu demokratske svijesti i pripremljenosti za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, kao i odnosa spram Mladi u suvremenom hrvatskom društvu europske integracije, nisu takvog tipa i opsega da bi se moglo govoriti o jazu generacija, ali su indikativne. Najuočljivije je to da su se mladi pokazali liberalnijima, tolerantnijima i fleksibilnijima, da više vjeruju u potencijale vlastite generacije i da su konzistentno više proeuropski orijentirani, pri čemu upravo svoju generaciju doživljavaju kao jednog od sigurnijih dobitnika hrvatske integracije u ujedinjenu Europu. Ti trendovi sugeriraju da su potencijali mladih resurs s kojim treba ozbiljno računati na putu Hrvatske u EU. Ovdje prikazani rezultati istraživanja su dali elemente za prepoznavanje demokratskog političkog profila suvremene generacije mladih u Hrvatskoj. Nalazi koji slijede upotpunit će dobivena saznanja i pružiti znanstveno utemeljene informacije o društvenom profilu današnje hrvatske mladeži.

Item Type: Book Section
Additional Information: Title in English: Youth in contemporary Croatian society.
Uncontrolled Keywords: Mladi, problemi, potencijali, metodologija istraživanja (youth, problems, potentials, research methodology)
Subjects: H Social Sciences > HB Economic Theory
H Social Sciences > HM Sociology
J Political Science > JA Political science (General)
Depositing User: Karolina
Date Deposited: 30 Dec 2015 12:02
Last Modified: 30 Dec 2015 12:02
URI: http://idiprints.knjiznica.idi.hr/id/eprint/422

Actions (login required)

View Item View Item