Aktivno sudjelovanje mladih u društvu: pretpostavke, problemi i potencijali

Ilišin, Vlasta (2006) Aktivno sudjelovanje mladih u društvu: pretpostavke, problemi i potencijali. In: Mladi između želja i mogućnosti: položaj, problemi i potrebe mladih Zagrebačke županije. Biblioteka Znanost i društvo (21). Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, pp. 235-278. ISBN 953-6218-30-5

[img]
Preview
Text
Mladi između želja i mogućnosti.pdf

Download (39Mb) | Preview
Official URL: http://www.idi.hr/izdavastvo/knjige-i-studije/znan...

Abstract

Na ovom je mjestu suvišno ponavljati sve dobivene rezultate, pa ćemo se koncentrirati na njihovu kratku rekapitulaciju i isticanje implikacija ustanovljenih tendencija. Rezultati ovog istraživanja aktivnog sudjelovanja mladih u društvu uglavnom ne odstupaju bitno od trendova koji su utvrđeni u istraživanjima mladih u cijeloj Hrvatskoj, što znači da mladi u Zagrebačkoj županiji nisu u bitno drukčijoj situaciji niti su njihovi stavovi znatno različiti u odnosu na njihove vršnjake u ostalim dijelovima Hrvatske. Postoje indicije da su mladi u istraživanoj regiji ipak nešto manje zainteresirani za politički život i generacijsko povezivanje, ali ne u tolikoj mjeri da bi se o tome moglo govoriti kao o posebno zabrinjavajućem trendu. Točnije, taj trend jest zabrinjavajući, ali to se tiče mladih u cijeloj Hrvatskoj, a ne samo u Zagrebačkoj županiji. Među problemima svoje generacije, mladi u Županiji najviše ističu nezaposlenost i nizak životni standard te nedostatak životne perspektive, a zatim pojave alkoholizma i narkomanije. S druge strane, najmanje ih tišti odlazak mladih stručnjaka u inozemstvo i nedovoljno sudjelovanje mladih u društvenim i političkim poslovima. Kao potencijalno najdjelotvornije mjere za rješavanje njihovih problema ističu osiguranje jednakosti šansi u obrazovanju i zapošljavanju, uvođenje strogih kazni za raspačavanje droga, osiguranje sudjelovanja mladih u procesu odlučivanja i prilagodbu sekundarnog i tercijarnog obrazovanja novim životnim potrebama, a najmanje podupiru restriktivne mjere u formi nadziranja sastajališta mladih. Najodgovornijim akterima u rješavanju njihovih postojećih problema ispitanici smatraju roditelje, same mlade, Vladu i obrazovni sustav, a odgovornosti uglavnom oslobađaju vjerske ustanove i nevladine udruge. Participacija mladih općenito je na niskoj razini, jer ih dvije trećine nije uključeno niti u jednu udrugu ili skupinu. Najviše mladih sklono je sportskim i kulturno-umjetničkim aktivnostima, a njihova participacija u ostalim nevladinim udrugama tek je simbolična. Pri tome se mladi ponašaju racionalno, jer se udrugama pridružuju radi zadovoljavanja vlastitih interesa ili stjecanja novih vještina. Osobni utjecaj na važne odluke procjenjuju realno pa ga kao značajan navode u krugu obitelji i prijatelja, a kao beznačajan u društvenom i političkom životu lokalne sredine i cijele zemlje. Unatoč tomu, većina ispitanika nije ni zadovoljna ni nezadovoljna uključenošću mladih u društveni i politički život, trećina ih je nezadovoljna, a tek desetina zadovoljna. Ispitanici se slažu da su, zbog svojih stavova spram politike, za političku neaktivnost mladih podjednako odgovorni i oni sami, ali i politički i društveni akteri, koji im ne poklanjaju dovoljno povjerenja. Istodobno se ne slažu s time da su mladi nedovoljno kompetentni, ali ni s time kako je potpuno prirodno da se samo stariji bave politikom. Većina mladih decidirano je spremna sudjelovati samo u glasovanju u izborima i potpisivanju peticija, dok su najmanje spremni kontaktirati s političkim akterima i financijski podupirati njihov rad. Potencijalno najefikasnijim mjerama za poticanje njihova aktivnog sudjelovanja u društvu smatraju osnivanje klubova za mlade i uzimanje u obzir njihova mišljenja pri donošenju odluka, a najmanje drže potrebnim smanjenje dobi za dobivanje biračkog prava. Na koncu, važnim akterima za poticanje mladih na javni angažman drže obitelj i prijatelje, obrazovni sustav, televiziju i udruge mladih, minimalno ističu druge javne medije, dok rijetko vide mobilizirajuću ulogu različitih političkih aktera. Među dobivenim nalazima treba još jednom istaknuti kako je latentna spremnost mladih za sudjelovanje u raznim društvenim i političkim akcijama primjetno veća nego što je njihova stvarna participacija. Iz toga slijedi da u njihovoj neposrednoj i široj okolini postoje neki faktori koji destimuliraju aktiviranje postojećeg građanskog potencijala mladih, ali zasigurno dio odgovornosti leži i na socijalizacijskom procesu. U tom kontekstu svakako treba apostrofirati roditelje, obrazovne ustanove i medije kao socijalizacijske agense koji mogu najviše mobilizirati mlade. Roditeljski dom je mjesto gdje se od najranije dobi pojedinci mogu učiti demokratskom tipu ponašanja, a škola je mjesto gdje se to može nastaviti uz edukativne sadržaje koji će ih osposobiti za razumijevanje demokratskih pravila i prakticiranje demokratskog ponašanja. Masovni bi mediji, pak, pozornost sa senzacionalističkog pristupa mladima trebali preusmjeriti na njihovo promoviranje kao važnog društvenog resursa i subjekta – drugim riječima, umjesto moralne panike oko ekscesnih zbivanja među nekim manjim skupinama mladih, dio javnog prostora trebalo bi prepustiti samim mladima kao autentičnim glasnogovornicima svoje generacije. Mladi prilično realno procjenjuju društvene probleme i ograničenja svoje generacije, kao i svoje marginalno mjesto u društvenom i političkom životu na lokalnom i nacionalnom nivou. Pri tome u oči upada proturječje između minimiziranja problema nedovoljno aktivnog sudjelovanja mladih u društvu i istodobnog isticanja važnosti njihova uključivanja u proces donošenja odluka (uz naglasak na destimulativnom utjecaju postojećega društvenog nepovjerenja spram njih i zanemarivanja njihovih tema i problema). Čini se da većina mladih nije osvijestila potrebu vlastitoga javnog angažmana bez vanjskih poticaja, odnosno da se za javni prostor i utjecaj barem dijelom moraju sami izboriti. Za pretpostaviti je da bi autonomni generacijski angažman i artikuliranje vlastitih programa i zahtjeva povratno utjecali i na društvene i političke aktere u smjeru većeg uvažavanja mladih kao društvenog i političkog subjekta. Druga kontradikcija proizlazi iz odbijanja prijedloga za snižavanje donje dobne granice aktivnog izbornog prava i prihvaćanje prijedloga da instrumentom kvota treba mladima zajamčiti participaciju u tijelima vlasti (dakle, pasivno biračko pravo). Naime, izborno odlučivanje je jedno od temeljnih građanskih prava i odgovornosti, a sudjelovanje (barem) u tom dijelu izbornog procesa vrlo je važan segment političke socijalizacije. Nespremnost da se što ranije preuzme biračka odgovornost načelno provocira pitanje zašto bi onda mladima trebalo osigurati još veću odgovornost koju sobom nosi sudjelovanje u odlučivanju, odnosno obnašanju vlasti. Vjerojatno oni zapravo procjenjuju kako je navršenih 18 godina prava dobna granica za stjecanje punih građanskih prava, a da su oni mlađi za neka od tih prava naprosto nedovoljno zreli i odgovorni, iako im zakon u određenim slučajevima priznaje nužnu psihofizičku i socijalnu zrelost. Mladi u Zagrebačkoj županiji nisu potpuno monolitna i homogena društvena skupina, iako je međusobno diferenciranje nešto manje izraženo nego kada se promatraju mladi iz cijele Hrvatske. Kako su istraživanja mladih na nacionalnom uzorku već pokazala da u Hrvatskoj postoje značajne regionalne razlike, moglo bi se reći da i unutar Županije djeluju neke specifične okolnosti koje niveliraju razlike između različitih skupina mladih, a istodobno održavaju razlike spram mladih iz drugih hrvatskih regija. Najviše razlika među mladima Zagrebačke županije uzrokuje njihov različit socioprofesionalni status, s čime je povezan velik utjecaj stupnja obrazovanja i dobi. Očito je, dakle, da različite situacijske okolnosti, stupanj zrelosti i postignuto obrazovanje diferenciraju mlade u pogledu aktivnog sudjelovanja u društvu i stavova o problemima povezanim s time. Najstarija mladež s akademskim obrazovanjem te studenti, a često i zaposleni, skupine su mladih koje su javno angažiranije i spremnije za tradicionalne (institucionalne) oblike angažmana, više se kritički odnose spram društvenog i političkog statusa svoje generacije, a njihova su očekivanja i zahtjevi od društva veći i obuhvatniji. Na drugoj su strani učenici, odnosno najmlađi ispitanici, koji još nisu stekli nekakvu kvalifikaciju. Njih karakterizira ispodprosječna participacija u većini udruga čija djelatnost nije sportske ili kulturno-umjetničke provenijencije, manja spremnost za većinu građanskih akcija i veća nezainteresiranost za društvenu moć mladih. Takva polarizacija u prvi plan dovodi različite situacijske okolnosti i efekte socijalizacije koji nužno rezultiraju različitim interesima i potrebama pojedinih skupina mladih. Pri tome približavanje svijetu odraslih – a koje podrazumijeva veću socijalnu zrelost i kompetenciju, čemu pridonosi veće iskustvo, više obrazovanje i preuzimanje nekih trajnih društvenih uloga – pojačava nezadovoljstvo i kritičnost mladih, ali i njihov potencijal za aktivno sudjelovanje. Značajne razlike producira i subregionalna pripadnost, pri čemu nisu detektirane neke koherentne tendencije. Drugim riječima, očito je da su unutar Zagrebačke županije djelatne neke mikroregionalne specifičnosti, ali kojeg su one tipa i koji su im uzroci u ovom istraživanju nije moglo ni biti ustanovljeno. Tek bi ponovljenim periodičnim istraživanjima bilo moguće detektirati koje su razlike trajnog karaktera, što bi moglo ukazati na eventualne tradicijske ili mentalitetne razlike ili, pak, na trajne sociostrukturne razlike koje nisu obuhvaćene ovim istraživanjem. Može se tek uvjetno izdvojiti velikogorička subregija – u kojoj se nalazi i najveći urbani centar u Županiji – gdje se dobiva slika nezadovoljne, a za javno djelovanje nespremne, mladeži. To naprosto odstupa od uobičajenih trendova koji sugeriraju da je urbana mladež ta koja je potencijalno spremnija za aktivno sudjelovanje i općenito više zainteresirana za društveni i politički život. Ostalih pet promatranih socijalnih obilježja – konkretno, spol, rezidencijalni status, obrazovanje oca, stranačka identifikacija i religijska samoidentifikacija – djeluju vrlo sporadično na diferenciranje mladih. Drugačije rečeno, rodna i obiteljska socijalizacija, utjecaj lokalne sredine, političko opredjeljenje i religioznost nisu dimenzije koje značajno utječu na postojeću i potencijalnu političku participaciju mladih u Zagrebačkoj županiji. Stoga se možemo vratiti na početak i još jednom reći kako je aktualni društveni status – pojačan utjecajima maturacije i institucionalne edukacije – ona presudna komponenta formiranja, prepoznavanja i artikuliranja interesa i potreba postojećih skupina mladih. Na koncu, ako se prisjetimo koje su mjere u pogledu promicanja aktivnog sudjelovanja mladih u društvu navedene u Nacionalnom programu djelovanja za mlade, potonji se rezultati mogu tumačiti kao spoznaje koje osnažuju zahtjev za uvođenjem sustavnijeg obrazovanja za demokraciju u obrazovni sustav. Ta je mjera u ingerenciji središnje državne vlasti, ali je njezino neprovođenje zacijelo moguće kompenzirati neformalnim oblicima obrazovanja na lokalnim razinama.

Item Type: Book Section
Additional Information: Language: Croatian. - Title in English: Youth activity in society: preconditions, problems and potentials. - Second publisher: Zagrebačka županija.
Uncontrolled Keywords: Mladi, politika, participacija, društveni problemi, potencijali mladih (youth, politics, participation, social problems, youth potentials)
Subjects: H Social Sciences > HM Sociology
J Political Science > JA Political science (General)
Depositing User: Karolina
Date Deposited: 19 Dec 2016 13:08
Last Modified: 19 Dec 2016 13:08
URI: http://idiprints.knjiznica.idi.hr/id/eprint/557

Actions (login required)

View Item View Item