Mladi i obrazovanje pred izazovima globalne konkurentnosti

Spajić-Vrkaš, Vedrana and Potočnik, Dunja (2017) Mladi i obrazovanje pred izazovima globalne konkurentnosti. In: Generacija osujećenih: mladi u Hrvatskoj na početku 21. stoljeća. Biblioteka Znanost i društvo (40). Institut za društvena istraživanja, Zagreb, pp. 75-141. ISBN 978-953-6218-76-9

Full text not available from this repository. (Request a copy)
Official URL: http://www.idi.hr/izdavastvo/knjige-i-studije/znan...

Abstract

Danas je osposobljavanje mladih za život, znatno više nego ranije, neraskidivo povezano s njihovom pripremom za tržište rada kojega određuju globalni tokovi i visokokonkurentni ljudski kapital za razvoj kojega je ključno obrazovanje. Na tom smo tragu u ovom istraživanju nastojali provjeriti posjeduje li hrvatska mladež neke bazične ili transverzalne vještine koje su pretpostavka za cjeloživotno učenje i stjecanje globalno konkurentnih profesionalnih znanja i vještina te koje stavove ima o obrazovanju kao središnjem instrumentu učenja tih znanja i vještina. U ispitivanju kompetitivnosti fokus je stavljen na poznavanje stranih jezika i informatičku pismenost jer se informacije potrebne u različitim područjima života i rada danas šire digitalnim kanalima na nekom od svjetskih jezika, ponajprije engleskome. U ispitivanju stavova o obrazovanju pozornost je usmjerena na percepciju koristi koje pojedinac ima od te djelatnosti i na društvene potrebe, interese i/ili ciljeve koje se obrazovanjem najprije trebaju ispuniti. Na temelju samoprocjena mladih o stupnju poznavanja stranih jezika, proizlazi da ih devet od deset može donekle ili u potpunosti komunicirati na engleskome jeziku, njemački u tom rasponu poznaje trećina, talijanski petina, španjolski manje od desetine, a francuski i ruski i manje od toga. Tijekom jednog desetljeća broj mladih koji se aktivno služe engleskim jezikom se udvostručio, dok se u ostalim promatranim jezicima povećao tri do četiri puta. Oko 3% mladih ne poznaje niti jedan strani jezik, skoro polovica je donekle ili u potpunosti ovladala samo jednim, oko trećine ih poznaje dva, otprilike svaki deseti tri, a oko 2% ih navodi između četiri i šest. Ti su nalazi usporedivi s podacima o poznavanju stranih jezika u zemljama članicama EU iz 2011. godine. Ukupno gledano, jezična kompetentnost hrvatske mladeži ne zaostaje za europskim prosjekom, a isto važi i za prosječan broj stranih jezika koji se uče u hrvatskim školama. Iako ti podaci ohrabruju, treba reći da su hrvatski učenici izjednačeni s europskim vršnjacima u komponentama čitanja i slušanja engleskoga kao prvog stranog jezika koji se uči u školi, no podbacili su u komponenti pisanja. Pokazalo se također da su oni ispod europskog prosjeka u sve tri komponente poznavanja drugoga stranog jezika koji uče u školi. Da je škola, izravno i neizravno, važan faktor višejezične kompetentnosti mladih empirijski je višekratno potvrđeno. I ovo je istraživanje još jednom pokazalo da je poznavanje engleskoga, francuskoga i njemačkog jezika povezano s duljinom školovanja ispitanika i njihovih roditelja, a poznavanje talijanskoga i španjolskoga jezika sa stupnjem obrazovanja samih ispitanika. Važan faktor poznavanja njemačkoga i talijanskoga jezika je i regionalna pripadnost, a španjolskoga spol, no što se utjecaja regionalne pripadnosti tiče, zanimljivo je kako je poznavanje njemačkoga natprosječno prisutno među mladima u Sjevernoj Hrvatskoj, ali ne i u Dalmaciji, usprkos tome što ona značajan dio svojih prihoda ostvaruje upravo od turista s njemačkoga govornog područja. Najmanje poznavatelja engleskoga i njemačkog jezika nalazi se među mladima koji pripadaju najosjetljivijoj podskupini – onima koji pohađaju trogodišnje srednje strukovne škole i nezaposlenima, a među onima koji ne govore engleski još su i oni koji imaju nezaposlene roditelje. Nepoznavanje stranih jezika, makar i na osnovnoj razini, danas znači biti lišen važne transverzalno-razvojne alatke koja u kontekstu cjeloživotnog učenja ima snažan kompenzacijski potencijal za nedostatno prethodno obrazovanje ili pak za prethodnim obrazovanjem stečene vještine koje na tržištu rada nisu konkurentne. Prvenstveno se to odnosi na korištenje novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija, osobito interneta, za učenje i stjecanja novih znanja i vještina, što je postalo nezamislivo bez višejezične kompetencije. U prilog tome govore i rezultati našeg istraživanja o načinima korištenja računala. Mladi u Hrvatskoj, kao i drugdje u svijetu, koriste računalo za zadovoljavanje različitih potreba, interesa i/ili ciljeva. Oko 90% ih preko računala pretražuje internetske stranice, sluša glazbu i komunicira s drugima, bilo da je riječ o dopisivanju ili priključivanju društvenim mrežama, više od tri petine ih na taj način uči i vježba, više od polovice čita stručne članke i knjige, dok ih oko četvrtine na računalu crta, izrađuje grafike i programira. U usporedbi s ranijim domaćim istraživanjima, pokazalo se da je u razdoblju od deset i više godina udio mladih koji redovito pretražuju internet utrostručen, a udio onih koji računalo koriste za učenje i vježbanje gotovo udvostručen. Istodobno je učestalost crtanja i programiranja blago opala u odnosu na 2004. godinu kao što je u istom razdoblju među mladima opala i učestalost igranja računalnih igrica za 10%. Čini se da je smanjenje udjela mladih koji igraju igrice posljedica povećanja broja onih koji računalo koriste za učenje i vježbanje. Naime, faktorskom je analizom načina korištenja računala ustanovljeno da se mladi u vezi s tim dijele u tri relativno neovisne podskupine. Jedna objedinjuje aktivnosti komunikacije i recepcije kulturnih sadržaja, kao što su slušanje glazbe i komunikacija emailom, Skypeom i korištenjem društvenih mreža, gledanje filmova te pretraživanje i ‘skidanje’ internetskih sadržaja, za drugu su karakteristične stvaralačke aktivnosti, poput programiranja, crtanja i izrade grafika te pisanja blogova, dok se treća prepoznaje po korištenju računala za potrebe edukacije, što uključuje čitanje stručnih članaka i knjiga te učenje i vježbanje. Stupanj obrazovanja ispitanika i njihovih roditelja je, uz bračni status, najrelevantniji za objašnjenje učestalog korištenja računala u svrhu komunikacije i recepcije kulturnih sadržaja, dok se za edukaciju, osim studentskog statusa i stupnja obrazovanja, važnim pokazala i regionalna pripadnost. U pogledu korištenja računala za edukativne potrebe, postoji jasna razdjelnica između mladih s višim i visokim obrazovanjem i mladih s trogodišnjom strukovnom školom. S druge strane, mladi sa završenom osnovnom i trogodišnjim strukovnom školom dominiraju među relativno malim brojem onih koji koriste računalo stvaralački – za crtanje i programiranje. I dok se stvaralačko korištenje računala pokazalo kao izrazito „muško“, a korištenje računala za učenje i vježbanje kao izrazito „žensko“, komunikacijsko-receptivnim aktivnostima podjednako su skloni i mladići i djevojke. Igranje računalnih igrica dodatno pojašnjava razlike između mladih u načinu korištenja računala. Ta je aktivnost prisutna u sve tri podskupine, no njoj su osobito skloni oni koji putem računala prvenstveno komuniciraju i pasivno konzumiraju kulturne sadržaje, zbog čega je opravdano računalne aktivnosti te podskupine mladih označiti kao dokoličarenje. S druge strane, funkcija igranja igrica među onima koji računalo primarno koriste za kreiranje novih sadržaja nije sasvim jasna. U toj podskupini prevladavaju mladi sa svjedodžbom osnovne i trogodišnje srednje strukovne škole koji bi igricama mogli pribjegavati kako bi predahnuli od stvaralačkih aktivnosti, ali i kako bi „potrošili“ višak svog slobodnog vremena. Da igrice ipak treba prvenstveno promatrati kao sastavni dio dokoličarskog korištenja računala, potvrđuje podatak da su njima izrazito neskloni mladi koji za računalom provedu najviše vremena radi učenja i vježbanja. Informatička pismenost hrvatske mladeži na razini je EU prosjeka, no Hrvatska zaostaje za europskim zemljama po uvođenju informatičkog obrazovanja u škole i po digitalizaciji nastave, što je osobito izraženo u srednjim strukovnim školama. Drugim riječima, mladi koji najranije napuštaju sustav odgoja i obrazovanja radi zapošljavanja na sve zahtjevnijem tržištu rada, predstavljaju i najveće gubitnike digitalnog doba. Usprkos opće dostupnosti novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija, zbog nepoznavanja jezika komunikacije u digitalnom svijetu, oni objektivno ne mogu koristiti računalo za učenje konkurentnih znanja i vještine, a zbog istog razloga im je ograničena dostupnost tržišta rada čak i onda kad su razvili konkurentne vještine dizajniranja i programiranja na računalu. Ako odgojno-obrazovni sustav koji se uređuje po načelu općosti i jednakosti pristupa i procesa, ostavlja nezanemariv dio populacije mladih bez znanja i vještina koje su u današnje vrijeme pretpostavka zapošljivosti i ekonomske samostalnosti, nužno se postavlja pitanje tko u Hrvatskoj ima korist od obrazovanja i kome ono služi. Na tom tragu razmišljanja mladima su postavljena dva pitanja, od kojih se jedno odnosilo na koristi koju obrazovanje donosi pojedincu, a drugo na društvene interese, potrebe i/ili ciljeve koji bi se obrazovanjem trebali prvenstveno ostvariti. Rezultati potvrđuju da je za mlade obrazovanje važna alatka razvoja pojedinca, pri čemu ih gotovo tri četvrtine drži da ono olakšava komunikaciju sa svijetom te osigurava brže napredovanje na radnom mjestu i bolje plaćen posao. Nešto više od polovice obrazovanje povezuje s povećanjem životnog standarda i društvenog ugleda, nešto manje od polovice sa sigurnim radnim mjestom i društvenom moći, uspješ- nijim rješavanjem svakodnevnih životnih problema, osiguranjem bolje zdravstvene zaštite i uspostavljanjem boljih odnosa s drugima, dok ih nešto više od trećine vidi obrazovanje i kao ključ za političku promociju. Kad se dio tih podataka usporedi s podacima iz ranijih istraživanja, proizlazi da je u petnaestak godina došlo do zamjetnog smanjenja udjela mladih koji obrazovanje povezuju s poboljšanjem životnog standarda, povećanjem društvenog ugleda i uspješnijim rješavanjem svakodnevnih problema. Je li to znak da su u današnjoj generaciji mladih vjera u moć obrazovanja i obrazovni optimizam oslabili? Kad bi to bilo točno, hrvatska bi mladež bila oštro suprotstavljena svojim vršnjacima iz drugih europskih država koji danas upravo od obrazovanja imaju najveća očekivanja. Iako je moguće da dio mladih u Hrvatskoj, osobito oni koji pripadaju najosjetljivijim podskupinama, za sebe ne vidi korist od obrazovanja, zbog čega su i odustali od daljnjeg školovanja, bilo bi pogrešno zaključiti da je smanjeni optimizam većine odraz razočaranja u obrazovanje. Kod mladih je vrlo vjerojatno više riječ o oprezu u procjenjivanju važnosti koje obrazovanje ima za pojedinca kao posljedice dugogodišnje deprecijacije obrazovanja u hrvatskom društvu. Tomu su osobito pridonijele političke, akademske i druge elite koje kroz brojne afere u ovom području hrvatskim građanima šalju poruku da je obrazovanje na cijeni, no ne zato što se tako uče visokokonkurentna znanja i vještine, nego zato što se tako dolazi do vlasništva nad raznim svjedodžbama i diplomama koje su postale sine qua non sveprisutnog klijentelističkog kadroviranja. Da u tome dio mladih ne vidi ništa sporno, potvrđuju rezultati faktorske analize. „Umjereno optimistična“ većina, naime, ne pripisuje obrazovanju istu ulogu u osiguranju individualne dobrobiti. Dvije latentne faktorske dimenzije otkrivaju da se mladi koji korist od obrazovanja vide u boljoj zaradi i sigurnom poslu razlikuju od onih koji obrazovanje povezuju s dobrim životom u zajednici. Prvu skupinu određuje stabilan individualističko-materijalistički pogled na obrazovanje, koji je moguće označiti i kao „dobro poslovno uhljebljenje“ s obzirom na to da se u njemu obrazovanje povezuje sa sigurnim i dobro plaćenim poslom, koji omogućuje visok životni standard, no ne nužno i s profesionalnim usavršavanjem. Drugu skupinu označava gotovo jednako stabilan interakcionističko- komunitarni pogled prema kojemu se pojedinac obrazovanjem osposobljava za uspostavljanje kvalitetnijih odnosa s drugima, uspješnije rješavanje svakodnevnih problema i lakšu komunikaciju sa svijetom. Shvaćanje kako obrazovanje doprinosi društvenoj moći i ugledu, kao i politič- kom uspjehu, određuje obje navedene orijentacije, no s različitim značenjem. Sadržaj faktora sugerira da su u prvoj latentnoj dimenziji društvena moć i ugled nadgradnja prestižnog radnog mjesta i materijalnog blagostanja, dok je u drugoj to rezultat društvene i građanske kompetentnosti. Za mlade koji pripadaju prvoj podskupini obrazovanje je sredstvo za ostvarenje boljeg života pojedinca kao privatne osobe, dok je za one u drugoj skupini ono sredstvo za ostvarenje boljeg života pojedinca kao društvenog bića. Razlika je prisutna i u povezivanju obrazovanja s političkom promocijom, što također nalazimo u obje podskupine. Naime, dok je u prvoj obrazovanje prvenstveno shvaćeno kao alatka političkog karijerizma, u drugoj je ono pretpostavka za odgovornije bavljenje javnim poslovima. U skladu s tim je moguće zaključiti da prvi faktor opisuje introvertni i ekskluzivni pogled na obrazovanje za kojega je karakteristično povezivanje obrazovanja s materijalnom moći preko dobro plaćenog i stabilnog posla, čime pojedinac sebi osigurava i društvenu moć i ugled, no to ga istovremeno čini nezainteresiranim i neosjetljivim za druge i zajednicu. Drugi faktor pak opisuje ekstrovertan i inkluzivan pogled na obrazovanje u sklopu kojega se fokus stavlja na kvalitetu međuljudskih odnosa, pri čemu društvena moć i ugled nisu shvaćeni kao nešto što proizlazi iz akumulacije materijalnih dobara, nego iz sposobnosti uspostavljanja kvalitetnih međuljudskih odnosa, zbog čega se ni veza obrazovanja i političkog napredovanja ovdje ne bi trebala shvaćati u značenju političkog karijerizma, nego kao izraz građanske odgovornosti pojedinca za dobrobit zajednice. Ključni elementi koji stoje u temeljima navedenih razlika između mladih čine obrazovanje i ekonomska stabilnost. Naime, mladi čija je percepcija individualne koristi od obrazovanja povezana s uspješnijom društvenom interakcijom i komunikacijom, pripadaju podskupini koja ima viši stupanj obrazovanja i koja je materijalno situiranija. Suprotno njima, mladi s nezavršenom ili završenom osnovnom školom skloniji su mišljenju da je obrazovanje put do sigurnog posla i materijalnog blagostanja. Stavovi mladih o individualnoj koristi od obrazovanja usporedivi su s njihovom percepcijom društvenih potreba, interesa i/ili ciljeva koji se obrazovanjem trebaju prvenstveno ostvarivati. Za njih je obrazovanje javna usluga kojoj je primarna zadaća unaprjeđenje i stabilnost. Konkretnije, značajna većina mladih drži da obrazovanje treba biti u službi razvoja slobodnoga i neovisnog pojedinca, očuvanja stabilne i zdrave obitelji te zadovoljavanja interesa društva u cjelini, uključujući održivi razvoj i razvoj ljudskih resursa lokalne zajednice. Oko polovice ih na prvo mjesto stavlja interese tržišta rada i države, kao i emancipaciju društveno marginaliziranih pojedinaca i skupina, dok ih oko dvije petine drži da obrazovanje treba prvenstveno podrediti interesima integrirane Europe i rastu kapitala. Potonji podatak o dvije petine mladih koji su skloni djelatnost od općeg društvenog interesa staviti u službu kapitala, zabrinjava, jer sugerira da je svijest o obrazovanju kao neotuđivom pravu pojedinca i općem dobru u Hrvatskoj još nedovoljno razvijena, što osnažuje poziciju pojedinih interesnih skupina koje kritiziraju domaće javno školstvo nudeći kao alternativu privatizaciju, a time i marketizaciju sektora obrazovanja u cjelini. Da dio mladih ne razumije društvenu važnost obrazovanja, potvrđuju i rezultati faktorske analize. Dvije stabilne faktorske dimenzije sugeriraju podjelu među mladima u dvije podskupine. Jedna društvenu funkciju obrazovanja prije svega vidi u služenju interesima kapitala s kojima su, što je zabrinjavajuće, tijesno povezani i interesi države, integrirane Europe i, nešto slabije, tržišta rada. Druga je podskupina okrenuta privatnoj i društvenoj sferi pa društvenu funkciju obrazovanja prvenstveno povezuje s interesima pojedinca, obitelji, lokalne zajednice i društva u cjelini. Zadaće obrazovanja vezane za emancipaciju društveno diskriminiranih skupina i održiv razvoj uključene su u oba faktora, iako većinski pripadaju drugome. To znači da dio mladih stavlja obrazovanje u službu emancipacije diskriminiranih skupina i osiguranja održivog razvoja u sprezi sa zadovoljavanjem interesa kapitala, države i Europe, dok ih dio te dvije zadaće povezuje s drugim zadaćama obrazovanja kojima se osigurava dobrobit pojedinca, obitelji i društvene zajednice i u cjelini i u pojedinim njezinim segmentima. Mladi koji pripadaju prvoj orijentaciji ne samo da gube iz vida važnost očuvanja humanističke svrhe obrazovanja i autonomije odgojnoobrazovnih ustanova, nego su skloni olakom prebacivanju interesa države s dobrobiti pojedinca i društva na dobrobit gospodarskih interesnih skupina povezanih s državom. S druge strane, ni mladima koji su skloniji drugoj orijentaciji veza između obrazovanja i državnih interesa nije sasvim jasna, pa ne treba čuditi da, slobodni od nadzora javnosti zbog njezine nedovoljne osviještenosti, i nositelji obrazovne politike olako zaborave koje i čije interese hrvatski odgojno-obrazovni sustav treba prvenstveno zadovoljiti. Ta je opaska opravdana u svjetlu podataka o mladima koji prekidaju školovanje prije stjecanja bazičnih vještina bez kojih su tržišno „neupotrebljivi“ i bez kojih im je otežano naknadno stjecanje tržišno relevantnih kvalifikacija. Većina njih kao razlog napuštanja škole navodi siromaštvo svojih obitelji, a tek svaki pedeseti naglasak stavlja na nemogućnost dobivanja kredita ili nekog drugog oblika potpore za nastavak školovanja. Potonje je sistemski propust i on je u suprotnosti s obvezom demokratske vlasti da osigura pravo na obrazovanje svim mladima pod jednakim uvjetima i prema njihovim sposobnostima, ali je u skladu s ustavnim odredbama o obrazovanju koje obveznost u tom području reduciraju na završetak osnovne škole. Ako im to nije poznato, mladi koji dolaze iz siromašnih obitelji ne traže da vlast i javne institucije uspostave učinkovite mjere potpore kojima bi kompenzirali svoje poteškoće, nego prekid školovanja objašnjavaju ili nedostacima svoje obitelji, poput siromaštva, ili svojim osobnim nedostacima, poput nerazvijene navike učenja i demotiviranosti za školu. Na taj način oni aktivno pridonose svom samoispunjavajućem proročanstvu, ali i legitimiraju nedemokratski stil upravljanja obrazovanjem, što neminovno vodi institucionaliziranoj strategiji okrivljavanja žrtve, iako je ovdje riječ o strukturnom nasilju, a ne o individualnom nedostatku. Mladi koji prekidaju školovanje bez visokokonkurentnih znanja i vještina zbog financijskih poteškoća predstavljaju posebno ranjivu podskupinu kojoj je potrebna učinkovita društvena potpora kako bi izišla iz začaranog kruga siromaštva i socioekonomske ovisnosti. Podaci iz našeg istraživanja govore da nju čine najstarija dobna kohorta, nezaposleni, mladi čije majke imaju strukovno, a očevi osnovnoškolsko obrazovanje pri čemu su još i nezaposleni te čija domaćinstva mjesečno preživljavaju s manje od 3.000 HRK. S obzirom na to da je mladih koji dolaze iz ekonomski situiranih obitelji višestruko manje u kategoriji preranog napuštanja škole, opravdano je zaključiti da škola i u demokratskoj Hrvatskoj ostaje značajan čimbenik reprodukcije i učvršćivanja druš- tvene nejednakosti, zbog čega je prijeko potrebno kritički preispitati provedbu prava na obrazovanje u kontekstu društvene potrebe za mladima koji su pripremljeni za visokokonkurentno globalno tržište rada. Školu kao faktor reprodukcije potkrepljuju i dodatni podaci o podskupini učenika iz ovoga, kao i iz ranijih istraživanja. Mladi čiji roditelji imaju viši stupanj obrazovanja u pravilu završavaju u gimnaziji, a oni čiji roditelji imaju nezavršenu ili završenu osnovnu školu većinom upisuju trogodišnju ili četverogodišnju srednju strukovnu školu, najčešće bez mogućnosti daljnjeg obrazovanja. Štoviše, mnogi od njih do škola još i putuju jer se, za razliku od gimnazija, nalaze izvan mjesta stanovanja. Materijalna oskudica ne zaustavlja samo mlade na nižim razinama obrazovanja, nego sprječava i one koji imaju studentski status da iskoriste mogućnosti studiranja na stranim sveučilištima u sklopu europskih programa studentske razmjene. Rezultati istraživanja podskupine studenata potvrđuju da je više od polovice njih inozemno iskustvo steklo zahvaljujući potpori roditelja, a samo četvrtina uz pomoć europskih fondova. Stoga je razumljivo da studenti koji dio studija žele provesti izvan Hrvatske, a ne mogu, kao najveći razlog navode nedostatne financijske mogućnosti svojih obitelji, čime se pridružuju mladima koji su prekinuli školovanje u legitimiranju neprihvatljivih europskih i domaćih obrazovnih politika. Uspostavljanjem sustava adekvatne potpore učenicima i studentima, zajedno s podizanjem kvalitete obrazovanja na svim razinama, ne potiče se samo mlade da ostanu u sustavu odgoja i obrazovanja do stjecanja kvalifikacija koje im osiguravaju zapošljavanje i osamostaljenje, nego se smanjuju i regionalne razlike u udjelu visokoobrazovanih te tako podiže obrazovna struktura stanovništva i zapošljivost mladih općenito. Uzete zajedno, te tri komponente predstavljaju ozbiljan izazove s kojima se Hrvatska susreće u europskom i globalnom kontekstu u eri visokokonkurentnog tržišta rada.

Item Type: Book Section
Additional Information: Language: Croatian. - Title in English: Youth and education facing global competition. - Book editors: Vlasta Ilišin, Vedrana Spajić Vrkaš.
Uncontrolled Keywords: Mladi, učenici, studenti, obrazovanje, konkurentnost, znanje stranih jezika, računalna pismenost (youth, pupils, students, education, competition, knowledge of foreign languages, computer literacy)
Subjects: H Social Sciences > HM Sociology
L Education > L Education (General)
Depositing User: Karolina
Date Deposited: 19 Mar 2018 10:51
Last Modified: 19 Mar 2018 10:51
URI: http://idiprints.knjiznica.idi.hr/id/eprint/796

Actions (login required)

View Item View Item