Ajduković, Dean and Čorkalo Biruški, Dinka and Gregurović, Margareta and Matić Bojić, Jelena and Župarić-Iljić, Drago (2019) Izazovi integracije izbjeglica u hrvatsko društvo: stavovi građana i pripremljenost lokalnih zajednica. Vlada Republike Hrvatske, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Zagreb. ISBN 978-953-7870-08-9
|
Text
Izazovi integracije izbjeglica u hrvatsko društvo.pdf Download (8Mb) | Preview |
Abstract
Integracija i uključivanje osoba pod međunarodnom zaštitom (azilanata, izbjeglica) u društvo ostvaruje se u procesu njihova kontakta i interakcije s institucijama i građanima u lokalnim zajednicama u kojima se organizira njihov prihvat i smještaj. Pri tome je ostvarenje društvenih, ekonomskih, kulturnih i svih drugih dimenzija integracije u lokalnim zajednicama posredovano aktivnostima različitih nacionalnih i lokalnih dionika u sustavu integracije. Stvaranje preduvjeta za upoznavanje hrvatskih građana s izbjeglicama iziskuje zajedničke napore svih dionika sustava i rad na informiranju i senzibiliziranju građana na prisutnost, prava i obveze osoba pod zaštitom, kako bi se prevenirale i ublažile moguće negativne pojave diskriminacije, isključivanja i marginalizacije, te kako bi osobe pod međunarodnom zaštitom postale prihvaćeni i integrirani članovi lokalnih zajednica i društva u cjelini. Stoga ovo istraživanje analizira kapacitete i izazove te procjenjuje resurse i potrebe jedinica lokalne i regionalne (područne) samouprave s obzirom na dosadašnje ili na buduće iskustvo prihvata i integracije osoba pod zaštitom. Osim toga, u ovom se istraživanju utvrđuju i stavovi hrvatskih građana prema osobama pod zaštitom te spremnost građana za prihvat i integraciju azilanata u njihove lokalne zajednice.Opća svrha projekta je pružanje podrške jedinicama lokalne (gradovi, općine) i područne (regionalne) samouprave (županije) u prepoznavanju potreba i izazova integracije državljana trećih zemalja kojima je potrebna međunarodna zaštita. Za postizanje svrhe istraživanja korištena je kvantitativna i kvalitativna istraživačka metodologija, te je ono provedeno mješovitom metodologijom, kao dvije povezane studije. Kvantitativni dio istraživanja odnosi se na prvi istraživački cilj: Utvrditi stavove hrvatskih građana te njihovu spremnost za prihvaćanje i integraciju državljana trećih zemalja kojima je odobrena međunarodna zaštita u Republici Hrvatskoj, a kvalitativni dio na drugi istraživački cilj: Utvrditi potrebe lokalnih i područnih (regionalnih) samouprava u procesu integracije državljana trećih zemalja kojima je odobrena međunarodna zaštita u Republici Hrvatskoj, kao i izazove s kojima se one susreću ili će se susretati prilikom integracije azilanata u hrvatsko društvo. Treći istraživački cilj: Izraditi Liste za procjenu potreba i izazova integracije lokalnih i područnih (regionalnih) samouprava te osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita, ostvaren je sintezom nalaza iz prethodna dva cilja i izradom dviju lista. Jedna lista namijenjena je čelnicima i službenicima u JLS i JRS kako bi mogli procijeniti postojeće potrebe, resurse i kapacitete u svojoj zajednici pod vidom planiranja ili provedbe aktivnosti za integraciju. Druga je lista namijenjena azilantima i služi samoprocjeni potreba i stupnja njihovog zadovoljavanja. Sukladno navedenom, polazište za odabir i razradu instrumenta je multidimenzionalni koncept integracije stranaca u domicilno društvo, koji je usmjeren na procese i dimenzije integracije osoba pod međunarodnom zaštitom (s punim statusom azila i sa statusom supsidijarne zaštite) u hrvatsko društvo u cjelini, ali i u pojedinačne lokalne zajednice u hrvatskim regijama obuhvaćenih istraživanjem.Zbog specifičnosti kvantitativnog i kvalitativnog metodološkog pristupa, u izvješću se odvojeno predstavljaju metodološke odrednice i rezultati prvo kvantitativne studije provedene anketnim ispitivanjem stavova građana o integraciji osoba pod međunarodnom zaštitom, a potom kvalitativne studije potreba i izazova lokalnih zajednica u procesu integracije. Ciljna skupina sudionika anketnog dijela istraživanja definirana je kao građani koji žive u odabranim županijama (jedinicama područne [regionalne] samouprave) te gradovima i općinama (jedinice lokalne samouprave). Kako bi se formirao uzorak sudionika za potrebe ovog istraživanja, definirane su četiri regije Hrvatske: istočna, središnja i sjeverozapadna, primorska i istarska te dalmatinska. U svakoj regiji u uzorak su ušle 2 do 5 županija (ukupno 12) i 3 do 5 gradova (ukupno 15). Istočna regija obuhvatila je Osječko-baranjsku, Vukovarsko-srijemsku i Požeško-slavonsku županiju. Središnja i sjeverozapadna regija uključila je Grad Zagreb, Zagrebačku, Sisačko-moslavačku, Bjelovarsko-bilogorsku i Varaždinsku županiju. Primorska i istarska regija obuhvatila je Primorsko-goransku i Istarsku županiju. Dalmatinska regija uključila je Zadarsku i Splitsko-dalmatinsku županiju.U odabranim gradovima veličina je uzorka bila proporcionalna veličini grada u regiji, a izbor sudionika u svakom gradu bio je probabilistički. Uzorak građana u dobi od 18 do 65 godina bio je 318 u svakoj regiji, a probabilističko uzorkovanje, uz korištenje dvije razine svrhovito odabranih klastera (regija i grad), osiguralo je da struktura uzorka po sociodemografskim osobinama odgovara populacijskim obilježjima regije na temelju javno dostupnih statističkih podataka. Ovako formirani uzorak i njegova veličina (N = 1 272) omogućili su usporedbu između regija po relevantnim obilježjima sudionika i mjerenih konstrukata. Prikupljanje podataka metodom CAPI (Computer Aided Personal Interviewing) trajalo je od 14. svibnja do 10. lipnja 2018. Stopa odaziva iznosi 57%, što je vrlo dobar odziv u ovakvom tipu istraživanja. Primijenjeni anketni upitnik sadržavao je 67 čestica formiranih u sljedeće konstrukte i skale: 1. Stav prema azilantima, 2. Percepcija realne prijetnje, 3. Percepcija simboličke prijetnje, 4. Podrška pravima azilanata, 5. Percepcija negativnih promjena u zajednici, 6. Spremnost na pomaganje azilantima, 7. Učestalost kontakata s azilantima, 8. Kvaliteta kontakata s azilantima, 9. Izvori informiranja o azilantima, 10. Prikaz azilanata u medijima, 11. Socijalna bliskost s azilantima, 12. Stav prema obliku akulturacije, 13. Procjena broja azilanata, 14. Promjena broja azilanata, 15. Sociodemografska obilježja sudionika. Skale korištene u ovom upitniku imaju vrlo dobre metrijske karakteristike: koeficijent unutarnje pouzdanosti tipa Cronbach alfa u rasponu od 0.77 do 0.93, te jasnu konstruktnu valjanost i jednofaktorsku strukturu. Na prikupljenim podacima proveden je niz statističkih analiza koji je uključivao izračun deskriptivne statistike (raspon, učestalost, mjere središnje vrijednosti, mjere varijabiliteta) na razini čitavog uzorka i pojedinih regija, te usporedbe rezultata ispitivanih konstrukata između regija (analize varijance, t-testovi, hi-kvadrat testovi). Također je pomoću regresijske analize postavljen model predviđanja dvaju oblika ponašajnih namjera domicilnog stanovništva: 1. spremnost na socijalne odnose s azilantima različitog stupnja bliskosti, i 2. spremnost na pomaganje u integraciji azilanata. Ova su dva oblika ponašajnih namjera služila kao kriterijske varijable, koje su predviđane na temelju skupa prediktora koji je uključivao individualna obilježja sudionika (sociodemografske varijable i regionalna pripadnost), religioznost i političko opredjeljenje, mišljenje o broju azilanata koje zemlja treba primiti u budućnosti i prema strategijama njihove prilagodbe u društvo (tj. odnos prema akulturacijskim strategijama), učestalost kontakta s azilantima, te doživljaj prijetnje i očekivanih promjena u zajednici uzrokovanih dolaskom azilanata (doživljaj realistične i simbolične prijetnje, očekivanja negativnih promjena u zajednici). Prosječni rezultati dobiveni na ukupnom uzorku pokazuju da u pogledu stavova prema azilantimasudionici u prosjeku iskazuju neutralne stavove. No prilikom procjene percepcije prijetnje, iskazuju blagu realističnu, te nešto izraženiju simboličku prijetnju. Sudionici također u prosjeku iskazuju neutralni odnos u pogledu očekivanih negativnih promjena u zajednici. Kada je riječ o spremnosti na osobno pomaganje azilantima, sudionici su također neutralni, odnosno navode da nisu sigurni u svoju spremnost u tom pogledu, no iskazuju blagu podršku pravima azilanata. U pogledu učestalosti kontakata s azilantima nešto je više od polovine sudionika (52.1 %) imalo kontakta s njima, pri čemu ga u prosjeku ocjenjuju neutralno – niti pozitivno niti negativno. Među onima koji su ostvarili kontakt većina ističe da se taj kontakt ostvaruje rijetko. Iz dobivenih je podataka razvidno da su javni mediji (tiskana i online izdanja novina, televizija i radio) najčešći izvor informiranja građana RH – preko 90 % građana se upravo na taj način informira o azilantima, a potom su to društvene mreže, koje kao izvor informacija o azilantima koristi gotovo polovina sudionika (45.8 %). Pritom je utvrđeno da građani procjenjuju medijski prikaz azilanata blago negativnim. Socijalna bliskost koju su sudionici u prosjeku spremni ostvariti s azilantima na razini je prihvaćanja azilanta kao kolege na poslu i susjeda, pri čemu je uočljivo da građani za sada nisu spremni na najbliskije odnose s azilantima, premda bi ih gotovo 61 % bilo spremno na prijateljske odnose.Sudionike se pitalo i o prihvatljivim akulturacijskim strategijama, odnosno o tome kako bi azilanti trebali postupati u pogledu prihvaćanja hrvatske kulture i zadržavanju vlastite kulture, pri čemu najveći broj sudionika (70.7 %) odabire integraciju kao poželjnu akulturacijsku strategiju (zadržavanje i vlastite kulture i prihvaćanje kulture primateljice). Oko petine sudionika zagovara asimilaciju kao najpoželjniju akulturacijsku strategiju, tj. očekuju da se azilanti odreknu svoje specifične kulture i prihvate samo domicilnu. Separaciju kao najpoželjniju akulturacijsku strategiju, odnosno mišljenje da azilanti trebaju zadržati samo svoju kulturu, bez prihvaćanja hrvatske kulture podržava 3.7 % sudionika. Razmatrajući akulturacijske strategije kao kontinuum (od asimilacije preko integracije do separacije ili obratno), sudionici su u prosjeku skloni podržati kulturnu integraciju azilanata. U pogledu procjene broja osoba s odobrenim azilom u vrijeme ispitivanja tek oko petine sudionika procjenjuje taj broj približno točnim. Nešto više od četvrtine sudionika procjenjuje da je azilanata manje nego ih zaista ima, dok ih gotovo polovica precjenjuje broj odobrenih statusa azila. Ovim su rezultatima sukladni odgovorima o poželjnim projekcijama broja azilanata u budućnosti, tako da najveći broj sudionika (45.8 %) smatra da bi broj azilanata trebalo ostaviti istim, smanjilo bi ga tek neznatno manje sudionika (45.6 %), dok manje od desetine smatra da bi broj azilanata u Hrvatskoj u budućnosti trebalo povećati.Analiza regionalnih razlika pokazuje najmanje pozitivne stavove prema azilantima, najvišu percepciju i realistične i simbolične prijetnje, najnižu podršku pravima azilanata, najviša očekivanja negativnih promjena, te najmanju spremnost za pomoć kod sudionika u dalmatinskoj regiji. Nakon ove regije slijedi istočna Hrvatska, potom primorska i središnja Hrvatska, u kojima su ovi stavovi pozitivniji. Učestalost kontakta s azilantima je u svim regijama niska, a najniža u istočnoj, te u dalmatinskoj regiji. U kvaliteti kontakta, međutim, nema regionalnih razlika i u svima se on procjenjuje neutralnim. Spremnost na bliske kontakte najmanja je u dalmatinskoj regiji, potom u istočnoj Hrvatskoj, a najviša u primorskoj i središnjoj. U svim regijama stanovnici preferiraju integraciju kao poželjnu akulturacijsku strategiju, dok su u dalmatinskoj regiji sudionici podijeljeni između preferiranja asimilacije i integracije. Broj azilanata se ne procjenjuje točno niti u jednoj regiji, no dok se on u svim regijama precjenjuje, u istočnoj Hrvatskoj se taj broj podcjenjuje. Također, dok su stanovnici središnje i primorske Hrvatske skloniji broj azilanata ostaviti istim i u budućnosti, stanovnici istočne i dalmatinske regije skloniji su ga u budućnosti smanjiti.U predviđanju spremnosti na socijalnu bliskost s azilantima najvažniji prediktori su odnos prema broju azilanata u budućnosti i akulturacijskim strategijama. Na veći stupanj bliskosti spremniji su oni građani koji smatraju da broj azilanata u budućnosti treba povećati, kao i oni koji zagovaraju integraciju. Rubno su značajni prediktori prakticiranje vjere, pri čemu su sudionici koji se ne izjašnjavaju kao praktični vjernici spremniji na veći stupanj bliskosti s azilantima, te percepcija simboličke prijetnje i strah od negativnih promjena u zajednici. Pri tome su oni koji percipiraju veću simboličku prijetnju od azilanata i koji očekuju negativnije promjene u zajednici u povodu dolaska azilanata spremni na manji stupanj bliskosti s njima. Ovi rezultati uglavnom vrijede za sve četiri regije.I u slučaju predviđanja spremnosti na osobno pomaganje azilantima može se reći da su uz manje regionalne specifičnosti najvažniji činitelji mišljenje sudionika da se broj azilanata u budućnosti treba povećati, te ponovo doživljaj izraženije simboličke i realistične prijetnje. Oni sudionici koji misle da je broj azilanata u budućnosti potrebno povećati spremniji su na pomaganje, dok su oni čiji je doživljaj prijetnje od azilanata viši, ujedno manje spremni osobno im pomoći. Visoko značajan prediktor je i učestalost kontakta s azilantima, pa su oni sudionici koji su bili u češćem kontaktu s azilantima ujedno spremniji na pomaganje. Na kraju, rubno su značajne varijable spola i političkog opredjeljenja prema kojima bi žene i sudionici lijeve političke orijentacije bili spremniji pomoći azilantima.Provedene regresijske analize pokazuju da su najčešći prediktori za oba kriterija (socijalnu bliskost i spremnost na osobno pomaganje) simbolična i realistična prijetnja, očekivanje negativnih promjena u zajednici zbog dolaska azlanata, procjena da broj azilanta u budućnosti u Hrvatskoj treba povećati i prepoznavanje integracije kao poželjne akulturacijske strategije. Iz toga proizlazi da se povoljniji odnos građana Hrvatske prema azilantima može očekivati ako građani doživljavaju manju prijetnju od azilanata, dakle, ako razumiju da njihov dolazak ne predstavlja prijetnju postojećem identitetu i kulturi, niti da ugrožava resurse lokalnih zajednica, ako očekuju manje negativnih promjena u svojim zajednicama povodom dolaska azilanata, ako misle da broj azilanata u budućnosti u RH treba povećati i ako vjeruju da je integracija prikladna akulturacijska strategija u Hrvatskoj.Drugi dio ovog istraživanja tiče se ispitivanja potreba i izazova, ali i procjenjivanja kapaciteta i resursa za integraciju s kojima se susreću ili će se susresti JLS i JRS s obzirom na trenutni ili predviđeni smještaj i boravak azilanata u njihovim lokalnim zajednicama. Ovaj dio istraživanja proveden je kroz niz intervjua i fokusnih grupa s različitim dionicima sustava integracije, koji su na različite načine uključeni ili će ubuduće biti odgovorni za procese prihvata i integracije azilanta. Dionike iz JLS i JRS čine predstavnici županijskih i gradskih javnih tijela i različitih stručnih institucija, dok dionici iz OCD uključuju predstavnike nevladinog sektora, vjerskih organizacija te građanskih inicijativa. Perspektive integracijskih procesa, kada je to bilo moguće, nadopunjene su i perspektivama azilanata iz lokalnih zajednica u kojima žive. Za potrebe uzorkovanja formiran je popis od 30 jedinica (9 županija i 21 grad) vodeći se kriterijima regionalne zastupljenosti, veličine grada, iskustva s integracijom azilanata, očekivanim dolaskom azilanta i raspoloživim stambenim fondom u državnom vlasništvu. Uz četiri regije Zagreb je izdvojen zbog toga što se bitno razlikuje od drugih regija po broju dionika integracije i kapacitetima te po broju azilanata koji u njemu žive. Osobe u uzorku imale su obilježja ključnih informatora na temelju svoje uloge i funkcije koju obnašaju, iskustva te uvida u potrebe i izazove oko integracije azilanata u lokalnu zajednicu. Slijedeći načelo maksimaliziranja varijabiliteta ključnih informatora provedeno je ukupno 168 intervjua i četiri fokusne grupe s 227 sudionika, od čega su 26 bili intervjui s azilantima. Nakon zadovoljenja svih metodoloških koraka u postupku prikupljanja kvalitativnih podataka, analizirano je 158 transkripata dobivenih od 216 sugovornika. Ostali transkripti nisu sadržavali korisne informacije, budući da su neki sugovornici bili potpuno neinformirani o temi istraživanja. Od ukupnog broja analiziranih transkripata u njih 143 su podaci od 191 predstavnika općina, gradova i županija, ureda državne uprave u županijama, stručnih institucija, te civilnog sektora, a u 15 transkripata intervjua ili fokusnih grupa su informacije dobivene od 26 azilanata. Analiza je omogućila utvrđivanje specifičnosti u iskazima o potrebama, izazovima, mogućnostima i očekivanjima predstavnika odabranih lokalnih zajednica. Učinjena je usporedba između četiri regije i grada Zagreba, te sličnosti i razlike između iskaza dionika koji pripadaju različitim sektorima. Rezultati u svim regijama podjednako (osim Grada Zagreba) upućuju na to kako većina dionika sustava integracije iz JLS i JRS (gradova, općina i županija) uglavnom nije imala neposredno iskustvo kontakta i rada s azilantima ili, ako su ga imali, onda su se s azilantima susretali u rijetkim pojedinačnim slučajevima. S druge strane, sugovornici iz Zagreba navode i opisuju iskustva izravnog i posrednog susreta s azilantima, ponajviše kroz sudjelovanje u projektima s OCD i ULJPPNM, dok OCD u svim regijama imaju vrlo malo direktnog iskustva s azilantima. Veliki dio JLS i JRS u svakoj regiji izjavljuje kako nisu upoznati s Akcijskim planom za integraciju, ili su upoznati samo djelomično i tek odnedavno. Dionici u različitim sektorima i regijama nisu razvili vlastiti plan i protokol djelovanja za integraciju neovisno od Akcijskog plana. Ni stručne institucije nemaju svoje planove, no mnoge od njih poslove vezane uz integraciju azilanata obavljaju u skladu s djelokrugom svakodnevnog posla i nadležnosti, a poneke imaju vlastite interne protokole za postupanje, najčešće na temelju dosadašnjeg iskustva s marginaliziranim skupinama ili naputaka nadležnih ministarstava. Svi dionici u svim regijama slažu se kako je nedostatak financijskih sredstava ozbiljno strukturno ograničenje i kako je potrebno izdvajati više novca za integracijske aktivnosti. Ističu kako je cijeli proračun centraliziran i nemaju posebna sredstva namijenjena za integraciju, ali kako bi mogli prenamijeniti stavke proračuna u tu svrhu, ili bi ih bilo moguće aktivirati ako i kada se ukaže potreba.Između sektora kao niti između regija nema bitnijih razlika u razumijevanju važnosti i pokazatelja uspješne integracije. Kao najvažniju dimenziju integracije svi dionici u svim regijama navode sporazumijevanje, odnosno učenje hrvatskog jezika, kao temeljni preduvjet svih drugih aspekata integracije, posebno za uključivanje djece u obrazovni sustav, te odraslih na tržište rada, rješavanje stambenog pitanja, kao i opće snalaženje azilanata u lokalnim zajednicama. U središnjoj regiji stručne institucije navode i kako bi olakšavajući faktor u integraciji moglo biti iskustvo zajednice u Domovinskom ratu s izbjeglicama, te povijest suživota s nacionalnim manjinama. U središnjoj regiji procjenjuju da bi integracija bila uspješnija kada bi se azilante smještavalo u zajednici, ne izolirano, i kada bi im bila omogućena odgovarajuća skrb i uključenost u život zajednice. Svi dionici u svim regijama izražavaju neki oblik zabrinutosti, jer u slučaju smještanja azilanata očekuju negativne reakcije domicilnog stanovništva zbog razlika u vjeri i kulturi, posebno u manjim sredinama, dok je opće mišljenje da bi veći gradovi bili spremniji prihvatiti azilante. Sugovornici u Zagrebu najkritičniji su prema lokalnoj zajednici kao povoljnom mjestu za integraciju, pri čemu stručne institucije najveći problem vide u negativnim sentimentima koji primarno potječu iz straha od nepoznatog kod domaćeg stanovništva. Naprotiv, gotovo svi sugovornici azilanti navode da su imali pozitivna iskustva prihvaćenosti u lokalnoj zajednici, ali da je trebalo neko vrijeme da se počnu osjećati prihvaćeno od susjeda. Samo troje od 26 sugovornika navodi da su imali negativna iskustva prilikom doseljenja u zajednicu, većinom neugodne verbalne komentare. Azilanti uglavnom ne vide postojanje bitnih kulturnih prepreka njihovom životu u RH, ali smatraju da sustav potpore integraciji nije dobro uređen i da postoje kontradikcije.Dionici integracije iz različitih lokalnih zajednica prilično se razlikuju u procjeni kapaciteta lokalnih zajednica za integraciju već na unutarregionalnoj razini, a poglavito na međuregionalnoj razini. JLS većinom smatraju da je za organizaciju tečajeva jezika odgovorno Ministarstvo znanosti i obrazovanja, pri čemu se problematizira trajanje tečaja (premali broj sati) te nejasnoće oko financiranja tečajeva, a JRS k tomu ističu da nemaju kadrovske i logističke kapacitete za organizaciju tečaja. Stručne institucije odgovornost za organizaciju tečajeva jezika prebacuju na tijela uprave – od lokalne, preko regionalne do državne razine. Jedino su predstavnici OCD iz Zagreba izravnije uključeni u organiziranje tečajeva te ih neki nude u formaliziranim obliku, ili pak kroz volonterski angažman. U vezi uključivanja u obrazovni sustav, većina dionika ističe problem spore administracije i naglašava veliko nastavno opterećenje, pri čemu se procjenjuje da postoji potreba za dodatnim nastavnicima, a upućuje se i na nužnost dodatnog rada s djecom azilantima. Ističu se poteškoće vezane uz nepostojanje osobnih dokumenata, pitanje priznavanja svjedodžbi i ranije stečenih kvalifikacija. U primorskoj i središnjoj regiji izdvajaju i nedostatak prevoditelja i asistenata u nastavi nad čim nemaju utjecaj, nego ovise o resornom ministarstvu.Većina dionika JLS i JRS zapravo nemaju informacije o postojećim kapacitetima smještaja, jer oni u vlasništvu nemaju nikakav stambeni fond ili je postojeći već raspoređen korisnicima određenih socijalnih kategorija. Kao moguće rješenje vide prenamjenu postojećih praznih objekata ili najam privatnih stanova, pri čemu izvješćuju o problemima s najmodavcima, odnosno nespremnosti iznajmljivača da iznajme stanove za smještaj azilanata i nameću visoke cijene najma. Azilanti primjedbe iznose većinom na prvotni smještaj u prihvatilištu s kojim su bili djelomično (ne)zadovoljni, a uz predrasude stanodavaca sugovornici su još istaknuli i previsoku cijenu. Azilanti su u svim lokalnim zajednicama prepoznati kao poželjna radna snaga u sektorima gdje za to postoji potreba. Predstavnici JLS ističu potrebu za stručnom radnom snagom u građevinskom sektoru i javnim radovima, te u poljoprivredi u istočnoj regiji. Uz to što smatraju da poslodavce treba informirati o mogućnostima zapošljavanja azilanata, JLS nešto učestalije promišljaju o mogućim mehanizmima prekvalifikacije i dokvalifikacije te prevladavanju jezične barijere, pa upućuju na stručne službe koje bi taj posao trebale preuzeti. Mnogi vide mogućnosti zapošljavanja azilanata ponajprije u niskokvalificiranim i pomoćnim zanimanjima poput pomoćnika u kuhinji, u skladištu i slično. Iako su sami azilanti visoko motivirani za uključenje na tržište rada, jer zaposlenje smatraju osnovnim uvjetom za osamostaljivanje, svjesni su ekonomske situacije u RH, te ne žele biti na teret državi nego aktivni i produktivni dio društva.Gotovo svi sugovornici pridaju veliki značaj programima informiranja i senzibilizacije javnosti, a većina njih prepoznaje i ulogu medija u tom procesu te smatra kako je izrazito važno lokalnom stanovništvu približiti dobre prakse i primjere uspješne integracije azilanata, informirati o njihovoj kulturi i običajima. Na taj način bi se preveniralo razvijanje predrasuda i diskriminacije, pri čemu predstavnici JLS često svoju ulogu vide u ovim aktivnostima, a od JRS samo poneki. Stručne institucije također ulogu senzibilizacije prepuštaju medijima, a za sad aktivnosti senzibilizacije u obliku radionica i kulturnih događaja provode ponajviše uz pomoć OCD u Zagrebu. Edukacija djelatnika i stručnjaka također je istaknuta kao izrazito važna, no i uglavnom nerealizirana u većini institucija, ureda i organizacija. Gotovo svi dionici iz svih regija suglasni su u procjeni da je azilantima pružena prikladna socijalna skrb, kao i svim drugim korisnicima. Neki od predstavnika JLS i stručnih institucija iz dalmatinske i istočne regije napomenuli su kako azilante ne bi trebalo posebno izdvajati, odnosno davati im veća prava i prioritete u odnosu na domaće korisnike socijalne skrbi. Procjena je u svim lokalnim zajednicama da je azilantima osigurana prikladna zdravstvena zaštita, no sugovornici upozoravaju na nedostatak liječnika i prekapacitiranost zdravstvenog sustava, kao i na poteškoće u sporazumijevanju. U pružanju prikladne socijalne i zdravstvene skrbi najčešće se kao generalni problem koji ističu u svim regijama navodi podkapacitiranost institucija, a kao druge otegotne okolnosti sporost sustava, neinformiranost službenika, nedostaci u praćenju azilanata, nejasnoće oko financiranja zdravstvenih usluga te neusklađenost različitih dionika, što ističu i sami azilanti.Stručne institucije u najvećoj su mjeri već ostvarile suradnju s gotovo svim dionicima uključenima u proces integracije i najčešće se tu izdvajaju resorna ministarstva, a također se ističe i značajna suradnju s OCD. Tek se u središnjoj regiji (uključujući i Zagreb) ističe postojeća suradnja s JLS i ULJPPNM, ili s međunarodnim organizacijama. Predstavnici JLS i JRS nešto češće očekuju značajniji angažman i suradnju s OCD, za koje procjenjuju da su sposobnije u pisanju projekata i privlačenju sredstava za rad s azilantima ili računaju na njihove ljudske resurse. Neke stručne institucije su također usmjerene međugradskoj i međužupanijskoj suradnji, primjerice s drugim centrima za socijalnu skrb radi usporedbe iskustava i prenošenja dobrih praksi. Dionici iz OCD ističu da državne i lokalne razine ne koriste dovoljno kapacitete i iskustva lokalnih OCD.Kod svih dionika većina je kritika upućenih državnoj upravi usmjerena ponajprije na nedostatak pravovremene i transparentne razmjene informacija, budući da su oni percipirani kao odgovorni za cijeli sustav. Dionici u lokalnim zajednicama smatraju da funkcioniraju bez konkretnih uputa i odluka te da se sve prepušta improvizaciji. Stručne institucije procjenjuju da mjere definirane Akcijskim planom nisu primjenjive u stvarnoj situaciji na terenu, te ističu nespremnost sustava da odgovori na trenutne izazove i potrebe, primjerice osiguranje smještaja i prevoditelja. Također se upozorava na preklapanja u djelovanju različitih institucija i organizacija, te na prebacivanje odgovornosti na OCD. Ističe se nužnost protokola s opisom i uputama za provedbu koraka u integraciji azilanata, koji treba definirati slijed provođenja mjera integracije, njihove nositelje i odgovornosti, te oblike međusobne suradnje. Protokol i upute bi omogućili da se JLS i JRS mogu u svojem radu pozivati na te dokumente i u skladu s njima postupati. Svi dionici naglašavaju nužnost dobivanja pravodobnih i pouzdanih informacija o broju, strukturi i vremenu dolaska azilanata na njihovo područje, jer je to preduvjet da se mogu pripremiti za različite aspekte njihove integracije. Plan razmještaja je dokument koji sve jedinice samouprave navode kao nužnu pretpostavku za započinjanje priprema za prihvat azilanata, sukladno spomenutom protokolu. Kao vrlo istaknutu potrebu u svim regijama svi dionici navode potrebe za prevoditeljima i kulturnim medijatorima. Istaknuto je da prevoditelji trebaju biti stručno osposobljeni, a ne priučeni, članovi obitelji, a posebno ne djeca. Svi dionici vide da je stambeno zbrinjavanje ključna pretpostavka prihvata i integracije azilanata za čije rješavanje je odgovorna država, a ne lokalna zajednica. U istočnoj i dalmatinskoj regiji posebno je naglašena potreba primjerenog smještaja djece bez roditeljske pratnjepod međunarodnom zaštitom. Također, svi dionici integracije smatraju da treba omogućiti ubrzavanje administrativnih postupaka, zbog nesklada između onoga što je predviđeno propisima i otežane provedivosti toga zbog tehničkih prepreka, poput upisa djece u školske ematice, zdravstvenu evidenciju, pristup učenju hrvatskog jezika, utvrđivanje prethodno stečenih obrazovnih kvalifikacija i radnih kompetencija kao preduvjeta za školovanje ili zapošljavanje, a ostvarenje svega ovoga pretpostavlja dobru međusektorsku suradnju. Jednoznačna je potreba dionika integracije u svim regijama za pripremu, senzibilizaciju i izobrazbu za susret i pružanje usluga azilantima onih zaposlenika koji su izravno uključeni u proces integracije. Budući da su stručne institucije mjesta gdje se s azilantima neposredno i trajno kontaktira, postoji potreba za kontinuiranom izobrazbom stručnih radnika. Izobrazba među svim dionicima integracije treba uključivati upoznavanje kulture i običaja azilanata i temeljiti se na načelima interkulturne komunikacije. U nekim stručnim institucijama u kojima zaposlenici neposredno i intenzivno rade s obiteljima azilanata, poput savjetovanja i psihosocijalne podrške, naglašena je potreba kontinuirane brige o mentalnom zdravlju i prevenciji stresa kod službenika putem supervizije i profesionalne podrške.Smatrajući da je odgovornost za pitanja integracije azilanata prvenstveno na razini države, veći broj JRS, stručne institucije i dio OCD očekuju da država snosi s time povezane troškove. JRS u središnjoj regiji vide mogućnost osiguravanja financijskih sredstava u javljanju na EU projekte i povlačenju sredstava iz EU fondova. U dalmatinskoj regiji JLS od države očekuju manje uputa, a više da izravno preuzme brigu o azilantima. Pomoć u zadovoljavanju potreba zajednice u procesu integracije i svojem djelovanju JLS očekuju od Vlade RH, prvenstveno od ULJPPNM kao središnjeg koordinativnog tijela. U dijelu JRS procjenjuju da će uspješno provoditi sve zadaće koje proizlaze iz zakona i zadatke koje dobiju od nadležnih državnih tijela, a da će probleme rješavati tek kada azilanti dođu na njihovo područje. JLS i JRS svoju ulogu vide u koordiniranju različitih aktera u procesu integracije, poput stručnih institucija i OCD, na razini grada odnosno županije. Neke JLS svoju ulogu vide i u podržavanju drugih dionika kad im nedostaje kapaciteta u procesu integracije, te povezivanju s drugim institucijama unutar zajednice. Pri tome ističu ulogu u informiranju azilanata i unapređenju međusektorske suradnje jer „imaju dobar pregled aktivnosti raznih službi“. U nekim JLS drže da u svakom dioniku integracije treba odrediti jednu osobu kao glavnog informatora o načinima ostvarivanja prava azilanata. JRS svoj prvenstveni doprinos integraciji vide u senzibilizaciji i informiranju javnosti o dolasku i procesu integracije azilanata, svjesni da u nekim sredinama postoji otpor njihovom dolasku. U istočnoj regiji upozoravaju da se u zajednicama koje su tradicionalno zatvorenije i s većim brojem doseljenika iz BiH, koji su morali napustiti svoje domove zbog ratnog sukoba s muslimanima, može očekivati veći otpor dolasku azilanata. U središnjoj i primorskoj regiji i u Gradu Zagrebu smatraju da će im u procesu integracije azilanata pomoći iskustvo koje imaju s provjerenim mehanizama integracije socijalno ranjivih skupina, referirajući se na pripadnike romske nacionalne manjine. JLS mogućnosti svojeg neposrednog podupiranja integracijskih aktivnosti također vide u početnoj financijskoj podršci azilantima, pomaganju u procesu prihvata i njihovog smještaja, pomoći u hrani i higijenskim potrepštinama, te procesu uključivanja djece u odgojno-obrazovne ustanove, podmirivanja troškova pohađanja dječjih vrtića (istočna i primorska regija, Zagreb), a navodi se i pomoć u zapošljavanju azilanata. Stručne institucije će na integraciji raditi u okviru svoje redovite djelatnosti pružajući usluge azilantima kao i svim drugim korisnicima. JLS, JRS i stručne institucije vide ulogu OCD kao važne dopune uslugama koje će azilantima pružati stručne institucije. Većina OCD namjerava proširiti svoje dosadašnje aktivnosti ususret specifičnim potrebama azilanata, te one predstavljaju značajan integracijski potencijal lokalne zajednice, ističući mrežu volontera kao bitnog resursa u radu s azilantima. OCD smatraju da je na razini JLS potrebno ustrojiti koordinaciju koja bi okupila sve dionike, uključujući i civilni sektor i omogućila transparentno financiranje usluga za azilante. U Hrvatskoj je malo zajednica koje imaju iskustvo prihvata i integracije te većina lokalnih zajednica obuhvaćenih istraživanjem zapravo o tome ne razmišlja niti se priprema. Ipak, dionici integracije u svim jedinicama uključenima u ovo istraživanje ističu da su im pravodobne i vjerodostojne informacije o planovima dolaska i razmještaja azilanata ključna potreba, te da će im informacije od nadležnih ministarstava, ali ponajprije od ULJPPNM, omogućiti da započnu pripreme za integracijske aktivnosti i eventualni prihvat azilanata. Konačno, preporuke utemeljene na ovom istraživanju omogućuju unapređenje politika i praksi integracije osoba pod međunarodnom zaštitu kako bi se lakše i bezbolnije postigli ciljevi koji proizlaze iz obaveza Hrvatske kao članice Europske unije, zakona i akcijskih planova Vlade RH.
| Item Type: | Book |
|---|---|
| Additional Information: | Language: Croatian. - Book is also published in English. - Title in English: Challenges of integrating refugees into Croatian society: attitudes of citizens and the readiness of local communities. - URL: http://idiprints.knjiznica.idi.hr/id/eprint/831 |
| Uncontrolled Keywords: | Integracija izbjeglica, Hrvatska, stavovi građana, lokalne zajednice (integration of refugees, Croatia, public attitudes, local communities) |
| Subjects: | B Philosophy. Psychology. Religion > BF Psychology H Social Sciences > HM Sociology |
| Depositing User: | Karolina |
| Date Deposited: | 11 Feb 2019 10:33 |
| Last Modified: | 11 Feb 2019 10:33 |
| URI: | http://idiprints.knjiznica.idi.hr/id/eprint/830 |
Actions (login required)
 |
View Item |
