Ilišin, Vlasta (2006) Mladi u lokalnoj vlasti u Hrvatskoj: [do 29 god. - preko 29 god.] = Youth in Croatian local government: [under 29 yrs. - over 29 yrs.]. DIM, Zagreb. ISBN 953-98786-1-6
|
Text
Mladi u lokalnoj vlasti u Hrvatskoj = Youth in Croatian local government.pdf Download (828Kb) | Preview |
Abstract
Na osnovi dosadašnjih saznanja o participaciji mladih u političkim institucijama i procesima može se konstatirati da je hrvatska politika značajno obilježena neravnomjernom generacijskom distribucijom moći. Pritom se može ustvrditi da su tijekom tranzicijskog razdoblja u Hrvatskoj mladi politički marginalizirani unatoč činjenici da su se u tom relativno kratkom vremenu čak u tri navrata stekle takve povijesne, društvene i političke okolnosti koje, teorijski i iskustveno, pogoduju snažnijem prodoru mladih u institucionalnu politiku. Prvi puta mladi su postali gubitnici 1990. godine kada, kao potencijalno nova politička snaga neopterećena bremenitom političkom prošlošću, nisu uspjeli izbiti u prvi plan. Tada su dominirali ostarjeli politički disidenti koji su osvajanjem vlasti naplatili svoje dugogodišnje prisilno izbivanje s političke scene. Drugi se puta to zbilo 2000. godine, prilikom velike smjene vlasti nakon desetogodišnjeg monopola jedne političke stranke, kada mladi nisu uspjeli kapitalizirati svoje ratne i ine zasluge ni iskoristiti spremnost javnosti da prihvati nove političke opcije i osobe. Tadašnje opozicijske stranke prednost su dale zaslužnim i iskusnim političarima koji su cijelu dekadu (ne)strpljivo čekali osvajanje svog dijela vlasti. Istodobno, dotada vladajuća stranka bila je zaokupljena određivanjem što boljih pozicija na izbornim listama za narasli broj zaslužnih članova koji su nastojali osigurati svoje mjesto u parlamentu nakon gubitka izvršne vlasti. Treći se puta to dogodilo koncem 2003. godine kada je biračka volja nezadovoljnih građana vratila na vlast (polu)reformirani HDZ. Ni većina do tada vladajućih stranaka ni HDZ koji se riješio znatnog broja prononsiranih i u javnosti neomiljenih kadrova, nisu razočaranim biračima na svojim listama ponudili nove, nekompromitirane kandidate koji bi, po prirodi stvari, morali doći iz redova mladih članova stranaka. Nespremnost starijih političara da odstupe u korist mladih u Hrvatskoj je zaoštreniji problem nego u društvima s dugom demokratskom tradicijom, između ostaloga i zato što u suvremenom hrvatskom društvu ne egzistira pluralizam elita (Županov, 1995). Naime, u tranzicijskom razdoblju degradirane su ionako rudimentarno razvijene elite (menadžerska, znanstvena, kulturna… ) pri čemu je – uz enormno zahuktalu trku za medijskom slavom - jedino visoki politički status s pratećim privilegijama opstao kao višestruko poželjan. Politika je i u tranzicijskom razdoblju ostala lukrativna djelatnost koja, doduše, sve manje donosi ugled, ali osigurava moć i socioekonomsku sigurnost, što je u osiromašenom i gospodarski posrnulom društvu vrlo važan stimulans za profesionalno bavljenje politikom. Takve okolnosti izazivaju rašireno podozrenje građana da je profesionalni politički rad (pre)često motiviran osiguranjem isplative sinekure koju se potom brani svim raspoloživim sredstvima, a što se posebice zaoštrava u društvu u kojem su kanali socijalne promocije znatno suženi. Tako se događa da je društvena moć ponajprije svedena na političku, a to sve one koji ostaju izvan institucionalne politike potiskuje na društvene margine. To je ujedno i jedan od razloga stalnog rasta aspiranata na moć i vlast. Moć je posvuda, a naročito u nedovoljno pluralnim i demokratski deficitarnim društvima, visoko poželjan, ali ograničen resurs. Kako pretendenata na vlast ima znatno više nego što ima raspoložive moći, diskvalificiranje mladih već u startu (kao nekompetentnih i neiskusnih) učinkovit je mehanizam za smanjivanje ionako oštre konkurencije. U suvremenom društvu dobna diskriminacija još nije postala političko pitanje u istoj mjeri kao spolna, što važi i za Hrvatsku. No logično je pretpostaviti da će dobno utemeljene nejednakosti to više dobivati na važnosti što će hrvatsko društvo biti manje opterećeno tradicionalnim ideološko-političkim polarizacijama. Tim prije što su i u demokratskoj Europi, gdje mladih također uglavnom nema na mjestima političkog odlučivanja, sve učestaliji artikulirani zahtjevi da se takva situacija promijeni. Treba ponovo reći da je politička participacija mladih u razvijenim demokratskim zemljama Europe na takvoj razini da se doživljava kao realna prijetnja za budućnost reprezentativne demokracije. Slična je situacija i u tranzicijskoj Hrvatskoj, u kojoj je aktiviranje ukupnih društvenih i političkih potencijala mladih utoliko važnije jer može pridonijeti bržoj i kvalitetnijoj konsolidaciji demokratskog poretka, kao i nastojanjima da se Hrvatska optimalno integrira u ujedinjenu Europu. Raspoloživi podaci pokazuju da se mladi Hrvatske po niskom stupnju i nepovoljnim obilježjima političke participacije uglavnom ne razlikuju od svojih europskih vršnjaka iz čega slijedi da su mladi i u Europi i u Hrvatskoj politički marginalizirani, ponajprije u tradicionalnim političkim institucijama i procesima. Upravo zato europske politike prema mladima kao jedan od najvažnijih ciljeva ističu poboljšanje političke participacije mladih. I u Hrvatskoj je taj cilj inkorporiran u osnove politike prema mladima, ali s razmjerno skromnim opsegom zahtjeva. U ovom je trenutku najvažnija činjenica da se nakon više od desetljeća potiskivanja mladih na margine društvenog i političkog života pojavila politička volja da se koncipira podloga za vođenje racionalne i integralne politike prema mladima. (Ne)uspješnost te politike ovisit će i o stanju društvene svijesti, i o političkoj volji nositelja vlasti, i o materijalnim resursima, ali u podjednakoj mjeri i o unutargeneracijskom povezivanju mladih radi artikuliranja i promicanja generacijskih interesa i potreba. To znači da je nužan politički angažman mladih, i to kao sinkronizirano djelovanje u institucijama vlasti i civilnom sektoru, ponajprije kroz razne udruge, inicijative i kampanje mladih. Zajednički cilj kojem teže i udruge mladih i mladi koji aktivno participiraju u institucionalnoj politici jest dobrobit mlade generacije. Da bi u tome imali uspjeha nužno je da mladih bude što više u tijelima odlučivanja, odnosno da se njihova zastupljenost barem približi petini, koliko ih ima i u biračkom tijelu. Analize participacije mladih u nacionalnim i lokalnim tijelima vlasti u Hrvatskoj nedvojbeno pokazuju da je ona ispodprosječna i daleko od toga da bi mladi, makar u kvantitativnom smislu, mogli biti promatrani kao respektabilna politička grupacija. Pritom se uočava očekivana tendencija: što je viša razina vlasti, smanjuje se zastupljenost mladih. Druga je pravilnost da su mladima znatno dostupnija tijela predstavničke naspram izvršne vlasti. Treće, među mladim dužnosnicima izrazito dominiraju oni koji su se približili tridesetoj godini života, dok su mlađi od 25 godina tek simbolično zastupljeni. Četvrto, zastupljenost žena među mladim dužnosnicima veća je od udjela žena među svim dužnosnicima. Osim spomenutih tendencija, ustanovljeno je kako je obrazovna struktura mladih u lokalnim tijelima vlasti nešto lošija nego kod starijih. Jedan od razloga svakako je to što studenti čine više od petine mladih dužnosnika. Ta je tendencija po svom značenju ambivalentna – s jedne strane, studenti su, uz to što su ona skupina mladih koja je najviše zainteresirana za politiku, svakako kompetentniji od mladih koji su svoje profesionalno obrazovanje okončali sa srednjom školom, ali s druge strane, njihova poodmakla omladinska dob upućuje na (pre)dugo studiranje. To pobuđuje bojazni da dio njih nikada neće završiti studij, a što svakako nije preporuka za regrutaciju u političku elitu. Podaci o stranačkoj pripadnosti lokalnih mladih dužnosnika pokazuju kako većina stranaka nije osobito senzibilizirana u pogledu problema nedovoljne političke participacije mladih. Iz rezultata ovog istraživanja i spoznaja do kojih se došlo analizom participacije mladih u nacionalnom parlamentu, može se zaključiti da sustavnu brigu o političkoj participaciji mladih vodi jedino SDP te, djelomično, HDZ. Potonja stranka je kao najsnažnija tijekom cijelog tranzicijskog razdoblja, imala najviše prostora da dio mjesta u tijelima vlasti prepusti svojim mlađim članovima. SDP, po snazi druga stranka, kontinuirano je davala šansu mladim članovima, čak i u razdobljima kada je, kao u prvoj polovici 1990-ih, jedva zadržala parlamentarni status. Ova stranka proklamira i prakticira regulaciju u selekciji stranačkih kadrova primjenjujući načelo tzv. pozitivne diskriminacije za žene i mlade kao društveno i politički marginalizirane skupine. Riječ je o instrumentu internih korektivnih kvota, kojima se u političkim strankama propisuju minimalni postoci za predstavnike društveno marginaliziranih skupina na izbornim listama. Kako SDP na svim razinama vlasti daje proporcionalno najviše mladih, kao i najviše žena među njima, upravo primjer te stranke pokazuje da dosljedna provedba programskih načela vezanih za politiku prema mladima (i ženama) rezultira njihovom većom participacijom u tijelima vlasti. Dosadašnja saznanja sugeriraju da promocija i afirmacija marginalnih skupina ovisi o promjenama u javnoj svijesti, koje se, u pravilu, odvijaju sporo. Smjer i ubrzanje željenim promjenama mogu dati upravo političke stranke koje primjenom interno utvrđenih korektivnih kvota postaju jedna od glavnih poluga za mijenjanje nezadovoljavajućeg stanja (Nohlen, 1992). Naime, iskustvo pokazuje da su rijetka društva u kojima je javna svijest takva da se politička participacija tradicionalno diskriminiranih skupina može u cijelosti prepustiti mehanizmima samoregulacije i kompeticije. Primijeni li se ovo na hrvatsku situaciju i mlade, razvidno je da politička afirmacija mladih u vrlo velikoj mjeri ovisi o volji političkih stranaka. Veće povjerenje koje bi stranke ukazale svojim mladim članovima bilo bi (pre)poruka javnosti da se mlade može i treba tretirati kao pouzdane, odgovorne i kompetentne. U hrvatskim političkim prilikama to bi bilo prilično lako postići, jer birači primarno glasuju za stranke, pa eventualni izgovori kako bi mladi, nepoznati, kandidati odvratili birače od preferirane stranke ne zvuče uvjerljivo. Konkretnije, u trokutu mladi - političke stranke - birači najmanje ograničavajući faktor su ovi potonji, odnosno (ne)spremnost birača da glasuju za mlade stranačke kandidate. Znatno su važniji akteri stranački ogranci i stranački podmladci jer o volji lokalnih stranačkih elita i aktivizmu stranačkih podmladaka presudno ovisi kako će, promatrano sa stajališta zastupljenosti mladih, biti kreirane izborne stranačke liste. Kako bi zakonsko određivanje minimalnih kvota mladih (ili žena) za određena tijela vlasti predstavljalo zadiranje u slobodnu volju birača – pri čemu je indikativno da takve propisane kvote većina hrvatskih političara načelno odbija, a većina mladih zagovara (Ilišin, 1999 ; 2002 ; 2005) – najprihvatljiviji i najefikasniji mehanizam ostaje primjena internih stranačkih kvota na izbornim listama na svim razinama. Dobna struktura tijela lokalne vlasti jasno pokazuje kako većina stranaka taj instrument ne koristi, barem ne na svrsishodan način. Iako se zasad ne čini da birači kažnjavaju stranke zbog nedostatnog podmlađivanja svojih izbornih lista, niti da honoriraju one koje to čine, stranke bi, makar radi vlastitog opstanka, morale voditi računa o permanentnoj kadrovskoj obnovi. Sustavna politika stranačkog podmlađivanja sigurno bi rezultirala većom zastupljenošću mladih u tijelima vlasti, a prateći efekti toga bili bi i društvena afirmacija mladih uopće i senzibiliziranje javnosti na društvene probleme, potrebe i ulogu mladih. Jedan od načina da političke stranke budu prisiljene da više uvažavaju interese mladih – i u društvu i u vlastitim redovima – jesu i javni pritisci koji bi trebali doći iz udruga i inicijativa mladih. Takve su udruge najpozvanije da edukacijskim djelovanjem i javnim zagovaranjem promoviraju interese mladih kao integralnog dijela društva, najvitalnijeg i najfleksibilnijeg društvenog resursa i nositelja kreativnih i inovativnih potencijala. Njihovo djelovanje ujedno može pomoći onim rijetkim mladima koji već participiraju u vlasti da bolje zastupaju vlastitu generaciju, ali i obvezati ih da u svom političkom djelovanju odgovorno i ustrajno promoviraju interese mladih. Na koncu treba reći i to da će otvaranje većeg prostora za buduće generacije mladih u lokalnoj i nacionalnoj politici ovisiti i o djelovanju sadašnjih mladih dužnosnika. Time se želi reći da nije dostatno da mladi budu samo zastupljeni u tijelima vlasti nego da je vrlo važna i kvaliteta njihova rada u tim tijelima. Zastupljenost je nužan preduvjet za ostvarivanje utjecaja, ali aktivno sudjelovanje mladih dužnosnika u procesu odlučivanja – od davanja inicijativa preko kritičkog razmatranja i odlučivanja do faze realizacije donesenih odluka – nije samo jedini legitiman način za ostvarivanje utjecaja u demokratskom tijelu vlasti nego je i najbolji oblik javne promocije političke kompetencije mladih. Najkraće rečeno, kvalitetan politički rad sadašnjih mladih dužnosnika trasira put za lakši i snažniji prodor budućih naraštaja mladih u tijela vlasti na svim razinama.
| Item Type: | Book |
|---|---|
| Additional Information: | Language: Croatian, English. |
| Uncontrolled Keywords: | Mladi, Hrvatska, lokalna vlast, participacija (youth, Croatia, local government, participation) |
| Subjects: | J Political Science > JA Political science (General) |
| Depositing User: | Karolina |
| Date Deposited: | 16 Dec 2016 14:35 |
| Last Modified: | 16 Dec 2016 14:35 |
| URI: | http://idiprints.knjiznica.idi.hr/id/eprint/554 |
Actions (login required)
 |
View Item |
